endeit

39. Pismo, 19.04.2017.
Pitanje: neko me nervira
Dječak 11 godina: „Mene nervira predsjednik odjeljenja i ne znam kako da se izborim sa tim. Stalno me nervira.“

Zdravo,
Vjerujem da je teško svakodnevno biti u istom prostoru sa osobom čije ponašanje ti pravi nervozu.
Kao što i sam znaš, svako odjeljenje ima svog vođu, osobu preko koje se mogu prenijeti problemi učenika vašim nastavnicima i preko kojeg se mogu iznijeti razni predlozi koje bi učenici željeli da ostvare. Svakako da postoje određene osobine koje bi predsjednik odjeljenja trebalo da posjeduje kako bi na što bolji način bio povezan, objektivan i realan prema svim učenicima tj. drugarima iz svog odjeljenja. Predsjednik treba da ima dobre vještine komunikacije, dobre ideje i da zna kako da ih ostvari, da ima čvrste stavove i dobre argumente za svoje stavove, da uzima u obzir i predstavlja mišljenja drugih učenika i dogovara najprikladnija rješenja, da planira, nekad rizikuje i nekada sam donosi odluke, da se prilagođava učenicima odjeljenja. On preuzima odgovornost, zna u kom pravcu treba da se ide, sposoban je da izvrši zadatke i ostvari dobre odnose u odjeljenju, da utiče na učenike da i oni preuzmu odgovornost, da budu aktivni u radu škole, drugi ga poštuju i ponosni su na njega. On vas pita kako ste, šta vas muči i priskače u rješavanju problema. On pomaže da svi zajedno imate dobre odnose, kao i sa nastavnicima, upravom škole i roditeljima, u zajedničkom angažovanju u školskom životu. Zato ste ga birali i prihvatili da on ima posebna prava i moć, da biste ostvarili zajedničke ciljeve odjeljenja. Međutim, ipak nije uvijek sve idealno i kako bi trebalo da bude.
Đački vođa je veoma bitan ne samo u odjeljenju, već i u cijeloj školi. On je taj koji predvodi odeljenje i koji kreira klimu unutar jednog odjeljenja. Ako predsjednik odeljenja nije i vođa, on će veoma teško obavljati svoje dužnosti i rešavati probleme. On može biti dobar pomoćnik razrednom starješini u administrativnim poslovima, ali ako nema i pozitivne osobine i karakteristike jednog vođe, teško može stvoriti pozitivnu atmosferu u odeljenju. Svakako da neke od poželjnih osobina koje bi odjeljenski predsjednik trebao da ima su da je dobar drug, pošten, pametan i kulturan u ophođenju, da sarađuje i pomaže svima podjednako.
Nekada se nameće učenicima stav da se za predsjednika bira najbolji učenik, poslušan i koji pomaže razrednom starešini. Važno je da sami učenici razumiju ulogu i zadatke predsjednika i da prema tome, sami, biraju učenika koji će to najbolje obavljati.
Dešava se da se za đačkog vođu bira „glavni“ dječak u odjeljenju, sa prkosnim stavom prema nastavnicima i školi. Različite osobe čine odjeljenje, svako želi da ima svoje mjesto, da sačuva sebe, da se izbori sa onim što prepoznaje kao opasanost. Svi smo mi različiti i imamo određene vrline i mane koje nas čine jedinstvenim. Nekome odgovara miran drug/drugarica, neko voli da ima druga/drugaricu koji su nestašni, najčešće za druga/drugaricu nam godi osoba koja ima slične osobine koje imamo i mi sami. Neko voli da mu je drug „pametniji“, da ima od koga da uči, a neko više voli da bude „glavni“, da drugi uče od njega. Potpuno različit stav i ponašanje predsjednika, može odvesti do toga da predsjednik zadovoljava samo svoje potrebe, a odjeljenje ostaje uskraćeno. Odjeljenje se takvim njegovim vodstvom može povesti u neželjenom pravcu, može se napraviti razdor u odjeljenju, sukob sa nastavnicima, dovesti do odustajanja samog predsjednika ili do njegovog odbacivanja.
Držanje, hod, način na koji govori i smije se, pokreti rukom, nekad može biti pogrešno protumačeno pa se može učiniti da predsjednik naređuje, potcjenjuje druge. Ili on stvarno govori svim učenicima šta treba da rade, umjesto da podržava učenike i sa učenicima dijeli zadatke. Na taj način može izgledati da predsjednik, umjesto pozitivnim ličnim primjerom i uvažavanjem svakog učenika, primjenjuje „silu“, zahtijevajući da se svi ponašaju na način koji on odredi, ne dozvoljavajući da drugi učenici utiču na njega. Tada nastaje nerazmijevanje i sukobi.
Nekad se kod drugih učenika javi ljubomora, suparništvo, zavist, jer se povjeruje da predsjednik uzima nešto što pripada dugima, da se istakao i pokazao da vrijedi više, iako to ne zaslužuje ili se jave misli - ako je predsjednik bolji, ja sam gori/a, što nema veze jedno sa drugim, a izaziva neprijatnost, odbacivanje, neprijateljska osjećanja, agresivnost. Ako se tako osjećate, tu se treba zaustaviti, pitati se: šta mi u stvari smeta, šta me pogađa, šta mi je potrebno; šta možete jedan od drugoga da naučite; koje vaše dobre strane vam mogu pomoći da pobijedite neprijateljstvo; kako nešto što se dešava u tuđem životu utiče na naš život. U nerviranju se gubi energija, zaboravlja se na ono što volimo i što nas unaprijeđuje.
Ne znam koliko ste ti i predsjednik odjeljena bili bliski prije nego što je on postao predsjednik i da li je to uticalo na promjenu odnosa između vas dvojice, da li te to ili nešto drugo nervira. Voljela bih da mi kažeš nešto konkretnije i detaljnije o ovom tvom problemu, o tvom odnosu sa dječakom koji je predsjednik tvog odjeljenja, kakav odnos ostala djeca imaju sa njim i kako se on ophodi prema svima vama. Možda ga ne poznaješ dovoljno pa možeš  pokušati na neki način da mu se približiš, da nasamo porazgovarate o nekoj neutralnoj temi, a ujedno i da na takav način bolje upoznaš njegovu ličnost, interesovanja, razmišljanje, vrijednosti. Možda može da ti pomogne posmatranje odnosa koji predsjednik ima sa drugom djecom, drugim odjeljenjima, nastavnicima, tako da u tome tražiš pozitivne, umjesto negativnih strana. Kad nas neko nervira, skloni smo da vidimo samo njegove slabe strane, a svi imamo i dobre i slabe strane, i uvijek možemo nešto i kod sebe da popravljamo. Na taj način možemo i drugima i sebi da damo šansu.
Kada postoji netrpeljivost u odjeljenu, to remeti atmosferu i funkcionisanje odjeljenja. Pitam se da li to primjećuju drugi učenici, da li isti osjećaj prema predsjedniku imaju i druga djeca, ko se još nervira zbog njegovog načina ophođenja prema vama i uopšte prema odjeljenju, prema načinu rešavanja problema vašeg odjeljenja. Možda učenici koji su sa njim u prijateljskijim odnosima mogu da ti pokažu nešto što ti do sada nisi primijetio kod njega. Možda može da pomogne razredni starješina. Bliži se kraj školske godine, to je prilika da se kaže kako je protekla školska godina, da svako od vas kaže šta je bilo dobro, šta ste mogli bolje, iz kojih grešaka ste naučili nešto dobro pa i da se zahvalite predsjedniku na trudu i radu, jer nije lako čitave godine sarađivati sa svim učenicima i nastavnicima, tako da svi budu podjednako zadovoljni. To može učiniti da odjeljenje prijatnije i rastane i nastavi dalje u septembru.
Nadam se da sam uspjela odgovoriti na tvoje pitanje.
Veliki pozdrav od Nađe, savjetnice „Povjerljivog telefona“

Naši kontakti za savjetovanje i komunikaciju:
FB stranica: www.facebook.com/djecaprijesvega
E-mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Pisani odgovor do korisnika stiže za 3 dana.


38. Pismo, 19.04.2017.
Pitanje: postupci nastavnika
Dječak 12 godina: „Imamo razne probleme sa nastavnicima.Većina njih je neravnopravna prema nekima. Traže previše gradiva da se nauči i ne obraćaju pažnju da li imamo druge obaveze. Dosta đaka se žali na nastavnicu geografije“.

Zdravo,

Međusobni odnosi nastavnika i učenika su uvijek aktuelni, a ujedno i složen pedagoški problem koji postoji otkad i škola. Tim odnosima su se bavili mnogi naučnici. Obrazovni proces predstavlja oblik međusobnog djelovanja i saradnje između nastavnika i učenika - onih koji podučavaju i onih koji uče. Danas nije lako ni nastavnicima jer učenici, posebno u polju novih tehnologija, često imaju više znanja. Nekima nije lako prihvatiti da se od učenika može učiti.

Vjerujem da je najbitniji faktor u školi i učenju komunikacija između učenika i nastavnika. Sam odnos kako učenika i nastavnika, tako i učenika u odjeljenju međusobno zavisi od komunikacije između njih tj. da li je komunikacija jednosmjerna (kada nastavnik predaje, priča i ne sluša šta treba učeniku) ili dvosmjerna (kada nastavnik predaje, razgovara, čuje učenike, sluša o potrebama učenika i djeluje u skladu sa onim što čuje od učenika).

Svakako da bi nastavnici na svakog učenika trebalo da gledaju na isti način. Ipak, to bi bio neki idealni svijet, u kojem ne bi moglo da im se desi da imaju “miljenike”, da im se neki učenici dopadaju više, a neki manje, da nekima češće „progledaju kroz prste”, a nekima nikada. Svakako da se tu uvijek provlače neki razlozi zbog čega neko postaje “miljenik” nastavniku, a što ipak ne opravdava sam postupak nastavnika. Takođe nije rijetko čuti da najbolji sportista u razredu postaje “miljenik” nastavnika. Njemu će mnogi nastavnici često popuštati i „gledati kroz prste”, naročito ako školi donosi medalje. Ipak najčešći je slučaj da su “miljenici” nastavnika, učenici koji postižu najbolji školski uspjeh, oni kojima se rijetko dešava da nešto ne znaju, a ako im se i desi, nastavnik je tada prema njima pun razumijevanja. Nije rijetko ni da su “miljenici” nastavnika oni učenici koji svaki čas nešto zapitkuju jer time pokazuju nastavniku da se trude. Neko prolazi lakše ili teže zato što je u istoj školi učio i njegov stariji brat ili roditelj. Svakako da dobar nastavnik nikoga ne favorizuje, nego prema svim učenicima zauzima isti stav, kod njega svi imaju isti tretman, ista prava i posljedice za neispunjavanje školskih obaveza ili za kršenje pravila ponašanja. A kada odstupi od toga, to je rijetko, za to ima valjane i moralno prihvatljive razloge, koje na jasan način i objasni. Tada kažemo da nastavnik profesionalno obavlja svoj posao, da je dobar pedagog i da poštuje moralne vrijednosti.

Dešava se da nastavnik voli da favorizuje nastavni predmet koji predaje, kao da je važniji od drugih nastavnih predmeta i bez obzira koliko je učenicima taj predmet bitan ili nebitan. To može da odbije učenike i od nastavnog predmeta i od nastavnika. Umjesto toga, bolje je kada se nastavnik trudi da iz oblasti koju predaje učenicima pruži što više informacija, poveže sa srodnim oblastima i to čini na zanimljiv način i aktivno učešće djece.

U idealnom svijetu svi bi učenici voljeli sve nastavne predmete i sve nastavnike. Naravno da svaki učenik neke predmete voli više, a neka manje i da samim tim neke predmete uči više dok druge ne uči. I da nekim nastavnicima upućuje kritike, nekima pohvale. U idealnom svijetu nastavnici i škola su otvoreni, dozvoljavaju učenicima da ocijene rad nastavnika, organizaciju i atmosferu u školi. I pozitivno reaguju na povratnu informaciju koju im učenici daju o njihovom trudu i radu pa sa dobrim stvarima nastavljaju, a slabe strane popravljaju.

Do tada, na nama je preispitamo koliko je ko doprinijeo problemu, koliko ko želi i može da učini da se problem riješi ili postane manji, ko sve u tome može da pomogne. I da prihvatimo da na neke stvari ne možemo da utičemo.

Može se na drugačiji način raspodjeliti vrijeme za učenje i vrijeme koje posvećujemo drugim, vanškolskim aktivnostima. Moguće je tokom školske godine smanjiti broj vanškolskih obaveza i aktivnosti koje treba da se obave i time se više baviti tokom raspusta. Tako možemo postići da učestvujemo u stvarima u kojima želimo.

Neki drugi problemi mogu da ometaju naše učenje, pa nam često te misli, koje nas podsjećaju na to, postaju prepreke da nešto odradimo ili naučimo kako bismo htjeli. Na taj način neriješeni mali problemi postaju veliki.

Nezainteresovanost za nastavni predmet takođe ometa u učenju. Nekoga neki nastavni predmet ne zanima pa ga i ne uči niti ga zanima koliku ocjenu će ostvariti iz tog predmeta, a neko, uprkos svojoj nezainteresovanosti, želi da ima visoke ocjene iz svih predmeta.

Kada jasno odredimo šta nam je prioritet, lakše se izborimo sa raznim uticajima.

Vjerujem da je veliki problem kada učenik ima doživljaj da je nastavnik prezahtjevan, još veći kada učenik doživljava nastavnika kao osobu koja nepravedno postupa, posebno kada više učenika ima isti doživljaj o takvom ponašanju nastavnika. Vjerujem da nastavnica geografije ima dobru namjeru da vam prenese svoja znanja i naviku učenja, kao i da vam neki njeni postupci ne prijaju. Pitam se da li i na koji način ti i tvoji drugovi razgovarate o postupcima nastavnice geografije. I da li ste o tome šta vam smeta kod nje i šta vam ne odgovara na njenim časovima razgovarali sa njom, sa predsjednikom odjeljenja, a on sa predsjednicima drugih odljeljenja, sa razrednim strješinom ili pedagoško-psihološkom službom škole. Vjerujem da bi otvoreni razgovor sa nastavnicom, biranim riječima koje upućujete nastavinici, doprinijeo da ona čuje vas, vaše brige i vaša osjećanja. Tada biste i vi dobili priliku da čujete nju, njene brige i njena osjećanja i vjerujem da bi se pokrenula pozitivna promjena. Kao što vi želite da budete prihvaćeni od strane nastavnika, tako i nastavnik želi da vi njega prihvatite. Kao što vi želite da budete uspješni u učenju i odnosima, isto želi i nastavnik. Kao što vi želite da budete uvaženi i pohvaljeni, to je potrebno i nastaviku.

Nekada odrasli vide samo ocjene i ponašanje učenika, zaboravljajući na važnost odnosa između učenika i odraslih i da odrasli imaju veću odgovornost za način i kvalitet odnosa.  

Dobro je da budeš otvoren i da podijeliš sa svojim roditeljima problem koji imaš kako bi oni učestvovali u rješavanju školskih problema koji te muče. Nakon toga, možete zajednički odlučiti da li roditelji treba da se obrate razrednom starješini, nastavnici ili upravi škole.

Nadam se da je nešto od mojih ideja primjenjljivo u rješavanju tvog problema. Ako imaš još pitanja, rado ću odgovoriti.

Veliki pozdrav od Nađe, savjetnice „Povjerljivog telefona“

Naši kontakti za savjetovanje i komunikaciju:
FB stranica: www.facebook.com/djecaprijesvega
E-mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Pisani odgovor do korisnika stiže za 3 dana.


38. Pismo, 19.04.2017.
Pitanje: postupci nastavnika
Dječak 12 godina: „Imamo razne probleme sa nastavnicima.Većina njih je neravnopravna prema nekima. Traže previše gradiva da se nauči i ne obraćaju pažnju da li imamo druge obaveze. Dosta đaka se žali na nastavnicu geografije“.

Zdravo,

Međusobni odnosi nastavnika i učenika su uvijek aktuelni, a ujedno i složen pedagoški problem koji postoji otkad i škola. Tim odnosima su se bavili mnogi naučnici. Obrazovni proces predstavlja oblik međusobnog djelovanja i saradnje između nastavnika i učenika - onih koji podučavaju i onih koji uče. Danas nije lako ni nastavnicima jer učenici, posebno u polju novih tehnologija, često imaju više znanja. Nekima nije lako prihvatiti da se od učenika može učiti.

Vjerujem da je najbitniji faktor u školi i učenju komunikacija između učenika i nastavnika. Sam odnos kako učenika i nastavnika, tako i učenika u odjeljenju međusobno zavisi od komunikacije između njih tj. da li je komunikacija jednosmjerna (kada nastavnik predaje, priča i ne sluša šta treba učeniku) ili dvosmjerna (kada nastavnik predaje, razgovara, čuje učenike, sluša o potrebama učenika i djeluje u skladu sa onim što čuje od učenika).

Svakako da bi nastavnici na svakog učenika trebalo da gledaju na isti način. Ipak, to bi bio neki idealni svijet, u kojem ne bi moglo da im se desi da imaju “miljenike”, da im se neki učenici dopadaju više, a neki manje, da nekima češće „progledaju kroz prste”, a nekima nikada. Svakako da se tu uvijek provlače neki razlozi zbog čega neko postaje “miljenik” nastavniku, a što ipak ne opravdava sam postupak nastavnika. Takođe nije rijetko čuti da najbolji sportista u razredu postaje “miljenik” nastavnika. Njemu će mnogi nastavnici često popuštati i „gledati kroz prste”, naročito ako školi donosi medalje. Ipak najčešći je slučaj da su “miljenici” nastavnika, učenici koji postižu najbolji školski uspjeh, oni kojima se rijetko dešava da nešto ne znaju, a ako im se i desi, nastavnik je tada prema njima pun razumijevanja. Nije rijetko ni da su “miljenici” nastavnika oni učenici koji svaki čas nešto zapitkuju jer time pokazuju nastavniku da se trude. Neko prolazi lakše ili teže zato što je u istoj školi učio i njegov stariji brat ili roditelj. Svakako da dobar nastavnik nikoga ne favorizuje, nego prema svim učenicima zauzima isti stav, kod njega svi imaju isti tretman, ista prava i posljedice za neispunjavanje školskih obaveza ili za kršenje pravila ponašanja. A kada odstupi od toga, to je rijetko, za to ima valjane i moralno prihvatljive razloge, koje na jasan način i objasni. Tada kažemo da nastavnik profesionalno obavlja svoj posao, da je dobar pedagog i da poštuje moralne vrijednosti.

Dešava se da nastavnik voli da favorizuje nastavni predmet koji predaje, kao da je važniji od drugih nastavnih predmeta i bez obzira koliko je učenicima taj predmet bitan ili nebitan. To može da odbije učenike i od nastavnog predmeta i od nastavnika. Umjesto toga, bolje je kada se nastavnik trudi da iz oblasti koju predaje učenicima pruži što više informacija, poveže sa srodnim oblastima i to čini na zanimljiv način i aktivno učešće djece.

U idealnom svijetu svi bi učenici voljeli sve nastavne predmete i sve nastavnike. Naravno da svaki učenik neke predmete voli više, a neka manje i da samim tim neke predmete uči više dok druge ne uči. I da nekim nastavnicima upućuje kritike, nekima pohvale. U idealnom svijetu nastavnici i škola su otvoreni, dozvoljavaju učenicima da ocijene rad nastavnika, organizaciju i atmosferu u školi. I pozitivno reaguju na povratnu informaciju koju im učenici daju o njihovom trudu i radu pa sa dobrim stvarima nastavljaju, a slabe strane popravljaju.

Do tada, na nama je preispitamo koliko je ko doprinijeo problemu, koliko ko želi i može da učini da se problem riješi ili postane manji, ko sve u tome može da pomogne. I da prihvatimo da na neke stvari ne možemo da utičemo.

Može se na drugačiji način raspodjeliti vrijeme za učenje i vrijeme koje posvećujemo drugim, vanškolskim aktivnostima. Moguće je tokom školske godine smanjiti broj vanškolskih obaveza i aktivnosti koje treba da se obave i time se više baviti tokom raspusta. Tako možemo postići da učestvujemo u stvarima u kojima želimo.

Neki drugi problemi mogu da ometaju naše učenje, pa nam često te misli, koje nas podsjećaju na to, postaju prepreke da nešto odradimo ili naučimo kako bismo htjeli. Na taj način neriješeni mali problemi postaju veliki.

Nezainteresovanost za nastavni predmet takođe ometa u učenju. Nekoga neki nastavni predmet ne zanima pa ga i ne uči niti ga zanima koliku ocjenu će ostvariti iz tog predmeta, a neko, uprkos svojoj nezainteresovanosti, želi da ima visoke ocjene iz svih predmeta.

Kada jasno odredimo šta nam je prioritet, lakše se izborimo sa raznim uticajima.

Vjerujem da je veliki problem kada učenik ima doživljaj da je nastavnik prezahtjevan, još veći kada učenik doživljava nastavnika kao osobu koja nepravedno postupa, posebno kada više učenika ima isti doživljaj o takvom ponašanju nastavnika. Vjerujem da nastavnica geografije ima dobru namjeru da vam prenese svoja znanja i naviku učenja, kao i da vam neki njeni postupci ne prijaju. Pitam se da li i na koji način ti i tvoji drugovi razgovarate o postupcima nastavnice geografije. I da li ste o tome šta vam smeta kod nje i šta vam ne odgovara na njenim časovima razgovarali sa njom, sa predsjednikom odjeljenja, a on sa predsjednicima drugih odljeljenja, sa razrednim strješinom ili pedagoško-psihološkom službom škole. Vjerujem da bi otvoreni razgovor sa nastavnicom, biranim riječima koje upućujete nastavinici, doprinijeo da ona čuje vas, vaše brige i vaša osjećanja. Tada biste i vi dobili priliku da čujete nju, njene brige i njena osjećanja i vjerujem da bi se pokrenula pozitivna promjena. Kao što vi želite da budete prihvaćeni od strane nastavnika, tako i nastavnik želi da vi njega prihvatite. Kao što vi želite da budete uspješni u učenju i odnosima, isto želi i nastavnik. Kao što vi želite da budete uvaženi i pohvaljeni, to je potrebno i nastaviku.

Nekada odrasli vide samo ocjene i ponašanje učenika, zaboravljajući na važnost odnosa između učenika i odraslih i da odrasli imaju veću odgovornost za način i kvalitet odnosa.  

Dobro je da budeš otvoren i da podijeliš sa svojim roditeljima problem koji imaš kako bi oni učestvovali u rješavanju školskih problema koji te muče. Nakon toga, možete zajednički odlučiti da li roditelji treba da se obrate razrednom starješini, nastavnici ili upravi škole.

Nadam se da je nešto od mojih ideja primjenjljivo u rješavanju tvog problema. Ako imaš još pitanja, rado ću odgovoriti.

Veliki pozdrav od Nađe, savjetnice „Povjerljivog telefona“

Naši kontakti za savjetovanje i komunikaciju:
FB stranica: www.facebook.com/djecaprijesvega
E-mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Pisani odgovor do korisnika stiže za 3 dana.


37. Pismo, 19.04.2017.
Pitanje: odbacivanje od društva
Djevojčica, 11 godina: “Uvijek na odmoru kad se pridružim djevojčicama iz mog odjeljenja one mi kažu da sačekam tu gdje sam, odalje se od mene i krenu nešto da šapuću i to mi smeta. Pitam ih da li govore nešto o meni, a one kažu ne to je bilo nešto privatno."

Draga djevojčice,

Vjerujem da te pogađa i da ti smeta kada se tvoje školske drugarice izdvoje i međusobno šapuću. Vjerujem i da se osjećaš izostavljeno i odbačeno, da te brine zašto se ponašaju na taj način i zašto i tebe ne uključe u razgovor. Neko ko se nađe u takvoj situaciji kaže – baš me briga, a neko se osjeća baš loše, naročito zato što prvo što mu padne na pamet je da o njemu nešto pričaju i boji se da je to nešto negativno kada neće da kažu glasno.

Možda djevojčice stvarno pričaju o nekoj temi nevezano za tebe, koju žele da zadrže za sebe, koja se tiče nekih njihovih intimnih stvari i ne žele da je podijele sa drugima. Iako nas to može zaboljeti, treba da prihvatimo da ne mogu i ne žele svi sa nama da razgovaraju o određenim temama. Ni mi ne želimo sa svakim da dijelimo naše intimnije razgovore i priče. Svako od nas, shodno određenim vrijednostima (osobine ličnosti, slična interesovanja, fizički izgled itd.), bira osobe sa kojima smo jako bliski i dijelimo sve naše trenutke, bilo srećne ili tužne, sa kojima provodimo dosta vremena i često razgovaramo. Sa druge strane, imamo drugare sa kojima volimo povremeno da se družimo, ali nemamo potrebu sa njima da pričamo o intimnijim temama.

Briga o drugima kaže nam da treba da vodimo računa da ne povrijedimo druge, kao i da vodimo računa kako se drugi ljudi osjećaju. Tako nas od malena uče da je šaputanje u društvu neprimjereno i neprihvatljivo ponašanje, jer to može da uvrijedi osobu u čijem se prisustvu šapuće, koja ne zna o čemu se šapuće, već je isključena. Zato je dobro da se privatni razgovori odlože za kasnije. Time se pokazuje poštovanje svakoj osobi u društvu, na jednak način.

Svi nekada napravimo i nenamjerne greške. Ako nam niko na to ne ukaže, moguće da ćemo takve greške ponavljati.

Ono što možeš uraditi je da otvoreno, bez ljutnje i napadanja, razgovaraš sa djevojčicama i objasniš im kako se osjećaš kada im ti priđeš, a one se izdvoje da bi razgovarale. Možeš im reći: „meni smeta kada se izdvojite i ostavite me baš u trenutku kada vam priđem da bi vodile privatne razgovore i osjećam se tužno, odbačeno itd. u tim trenucima... tada mislim da pričate nešto o meni ili protiv mene... razumijem da postoje teme koje ne želite da ja čujem i to je u redu... voljela bih kada biste mogle da odložite razgovor o privatnim temama za kasnije...“ Tom prilikom ćeš čuti šta djevojčice misle o cijeloj situaciji, njihov doživljaj i utisak. Možda nisu bile svjesne kako utiču svojim ponašanjem na tebe i da se ti zbog toga loše osjećaš.

Pitam se da li još neko od tvojih školskih drugarica i drugova ima slično ili isto iskustvo kao ti u odnosu sa istim djevojčicama. Ukoliko imaju, onda možeš zajedno sa njima popričati o tome što ti se dešava, o svemu što ti smeta, kako se osjećaš, čuti njihovo mišljenje i možete se dogovoriti da zajedno porazgovarate sa djevojčicama.

Ukoliko se ne uvjeriš da djevojčice imaju dobre namjere ili one nastave da se ponašaju na ovaj način, koji tebi očigledno ne prija, možeš se za vrijeme odmora pridružiti nekoj drugoj osobi ili grupi iz tvog ili drugog odjeljenja, čije bi ti društvo više odgovaralo i u kojem bi se osjećala zadovoljnije. Važno je da oko sebe imamo osobe koje nam prijaju i u čijem društvu se osjećamo dobrodošli, prihvaćeni.

Vrijedi razmisliti o i razgovoru sa tvojim roditeljima, razrednom starješinom. Dobro je da odrasli što prije saznaju da se dijete ne osjeća dobro u školi i da, zajedno sa djecom, učestvuju u rješavanju problema koji čine da dijete pati u školi.

Veliki pozdrav od Sanje, savjetnice „Povjerljivog telefona“.

Naši kontakti za savjetovanje i komunikaciju:
FB stranica: www.facebook.com/djecaprijesvega
E-mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Pisani odgovor do korisnika stiže za tri dana.


36. Pismo, 19.04.2017.
Pitanje: razvod
Djevojčica, 12 godina: „Roditelji su mi se skoro razveli. Kako da mi taj problem ne utiče na školovanje, zdravlje?“

Draga djevojčice,

Vjerujem da ti je teško, da ti se javljaju različita osjećanja i muče različite misli u vezi promjena u tvom životu. Vjerujem i da si preokupirana mislima o roditeljskom razvodu jer se to tek desilo. Ako većinu dana misliš o tome i boriš se sa neprijatnim mislima i osjećanjima, ne ostaje ti prostor za učenje, igru, zabavu, odmor. Ako je to tako, može se desiti da ne možeš da počneš da učiš, da ti misli odlutaju, da ne zapamtiš gradivo, dobiješ slabiju ocjenu. Ili da ne uspijevaš da zaspiš ili da slabo spavaš, da ti se ne jede ili da jedeš previše. To bi trebalo da su prolazna stanja, normalna jer se razvod tek desio. Kad nas nešto pogodi, moramo to da odbolujemo. Ako tugujemo i brinemo dugo, to može da utiče na naše zdravlje, ponašanje i sve što radimo. Sam razvod neće učiniti da trajno pokvariš školski uspjeh ili da se razboliš.

Razvod roditelja je težak period za svakog člana porodice, a naročito bolno i teško može biti djeci. Razumijem da si uplašena, zbunjena i zabrinuta kako će novonastala situacija uticati na tebe, na tvoj život. Razvod donosi određene promjene (jedan od roditelja napušta porodični dom, mijenja se odnos između majke i tate itd.) i djeca se često osjećaju uplašeno, nesigurno i i zbunjeno. Pitaju se šta će se dalje dešavati i kako će to uticati na njih. Iako je u to teško odmah povjerovati, nakon određenog perioda svi se naviknu na novu situaciju. Nekome je potrebno više, nekome manje vremena. Takođe, važno je imati na umu i da se neke stvari neće promijeniti. Ti si ista osoba bez obzira na novu životnu situaciju, ideš u školu, imaš prijatelje, hobije i svoje aktivnosti. I tvoji roditelji su isti roditelji, zauvijek tvoji roditelji, koji takođe treba da se naviknu na promjene koje donosi razvod.

Razvod nije laka odluka, ali je to ponekad najbolji izlaz iz situacije koja se događa između roditelja. To je nešto između njih i nema veze sa tobom. Ono što je važno da znaš jeste da se majka i tata ne razvode od tebe, već jedno od drugog. Nekada budu mnogo ljuti, jedno na drugog, ali roditelji ne prestaju da vole svoju djecu. Iako razvod sa sobom nosi određene promjene, ono što se nikada neće promijeniti jeste ljubav tvojih roditelja prema tebi. Iako više ne žive zajedno oni zauvijek ostaju tvoji roditelji.

Djeca u toku i nakon razvoda mogu imati različita, manje ili više snažna osjećanja. Voljela bih više čuti o tome kako se ti osjećaš nakon razvoda roditelja. Neka djeca su ljuta zbog razvoda, na roditelje. Neka su zbunjena, zabrinuta, uplašena, tužna. Neka djeca misle da su kriva što su se roditelji razveli ili što nisu nagovorili roditelje da se ne razvode. Neka djeca istovremeno imaju različita osjećanja: sretna su što su prestali teški roditeljski sukobi i tužna što je jedan roditelj otišao. Nekad roditelji nastave ružno da pričaju jedno o drugome i nakon razvoda, tada socijalni radnik ili psiholog treba da im pomogne da počnu pozitivno da pričaju jedno o drugome. Nekada djeca zbog razvoda doživljavaju nejasna osjećanja koja ne znaju imenovati i ne znaju da kažu šta im je.

Korisno je da ispoljimo naša osjećanja jer njihovim stalnim potiskivanjem i gomilanjem u sebi štetimo našem zdravlju. Zato je važno sve što osjećamo na dobar način da pokažemo i iskažemo. Osjećanja možemo ispoljiti kroz razgovor sami sa sobom, sa drugima, plakanje, šetnje i razmišljanje, crtanje i pisanje o tome što se dogodilo. Nekome pomaže fizička aktivnost da se rastereti neprijatnih osjećanja.

Ponekad pomaže kada kažemo nama važnim osobama (roditeljima, dedi ili babi, rođacima, prijateljima...) kako nam je. Razgovor  o osjećanjima koja preplavljuju ili muče gotovo uvijek pomaže da se osjećamo bolje. Zato je važno da otvoreno razgovaraš sa roditeljima i drugim članovima porodice ili nekom drugom bliskom osobom kako se osjećaš. Korisno je da sa roditeljima popričaš o svemu što te muči i brine oko razvoda, svojih osjećanja i sl. Na taj način se obično sazna da djeca i roditelji imaju iste ili slične brige i osjećanja i da mnoge stvari mogu dobro, zajednički da pretresu i riješe. Pa i ako niste ranije tako razgovarali, vrijedi pokušati nešto novo, u novom poglavlju života. To bi bio i dobitak od razvoda.

Ponekad je odraslima teško kada saznaju kako se djeca osjećaju i šta ih brine pa izbjegavaju da pitaju djecu o razvodu. Ponekad odrasli pretpostavljaju kako je djeci u vezi razvoda, a ponekad i zaborave da ih to pitaju. Ili misle da su djeca dobro kada sama ne pominju razvod ili probleme. Tako nastaju nesporazumi. To ne znači da odrasle ne zanima ili da ne žele da čuju i razgovaraju sa djecom. Nekada i djeca izbjegavaju da pitaju roditelje o razvodu, plaše se da će se roditelji naljutiti ili rastužiti. Zato je moj prijedlog da razgovaraš i pitaš roditelje sve što te zanima i brine. Korisno je da zamoliš da razgovoru prisustvuju i mama i tata. Nema veze što više ne žive zajedno, ti želiš da im kažeš, pitaš nešto važno, što se tiče svih vas. Ako imaš brata ili sestru, dobro je da prije toga i sa njima porazgovaraš, svi prolazite kroz razvod roditelja, možete jedni drugima oko toga da pomognete i da se  razumijete. Razvod nije problem, problem je kada je u porodici traje svađa, ćutanje, nerazumijevanje jer takva atmosfera u porodici pravi djeci i roditeljima štetu.

Pomaže i razgovor sa prijateljima, svačiji roditelji se svađaju. Ukoliko imaš prijatelje čiji su roditelji razvedeni, možeš sa njima razgovarati i pitati ih kako su oni prebrodili razvod roditelja i šta im je pri tome pomoglo.

O svemu što te muči možeš porazgovarati i sa razrednim starješinom ili nastavnikom u kojeg imaš povjerenje. Takođe, možeš se obratiti i psihološko-pedagoškoj službi u vašoj školi. Možda si bila sa roditeljima u centru za socijalni rad, to je dobra adresa, jer tu rade stručnjaci koji pomažu roditeljima i sudu u donošenju odluka o djeci, za vrijeme i nakon razvoda.

Ukoliko ne želiš da pričaš o svojim brigama i osjećanjima, možeš početi voditi dnevnik u kojem možeš opisati svoja osjećanja, sve što se promijenilo nakon razvoda, kako je tebi, što te sve muči i zabrinjava, i sve drugo što ti padne na pamet. Možeš odlučiti šta od toga želiš da kažeš drugima ili da ih pitaš, a što želiš zadržati za sebe. Takođe, možeš nacrtati nešto ili napraviti nešto kako bi izrazila to što ti je teško,  kako se osjećaš. A u vezi toga mi se možeš ponovo obratiti.

Kao što sam već rekla, osjećanja možeš ispoljiti kroz plakanje. U redu je plakati i reći drugima da smo tužni, kao što svima pokazujemo osmijeh. U redu je i roditeljima pokazati da nam je teško što su se razveli. Plakanje ti može pomoći da se osjećaš bolje, jer puštaš svoja osjećanja napolje, pa ne ostaju zatvorena u tebi i manje će te mučiti. Ali ne brini ni ako ti se ne plače, i to je u redu.

Takođe, nastavi da radiš stvari koje te vesele i koje voliš. Da bi se osjećala bolje, nastavi da ispunjavaš svoje svakodnevne aktivnosti. Za opuštanje je dobro čitati, slušati muziku, plesati ili pjevati. Šetnja, rekreacija i bavljenje sportskim aktivnostima su takođe dobri načini da se osjećaš bolje. Kada smo fizički aktivni, kada treniramo, vježbamo, trčimo, vozimo biciklo, plivamo i sl., postajemo bolje raspoloženi, a neprijatna osjećanja koja nas muče polako izbacujemo iz sebe.

Veliki pozdrav od Sanje, savjetnice „Povjerljivog telefona“.

Naši kontakti za savjetovanje i komunikaciju:
FB stranica: www.facebook.com/djecaprijesvega
E-mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Pisani odgovor do korisnika stiže za tri dana.


35. Pismo, 18.04.2017.
Pitanje: krađa u školi
Djevojčica 12 god. ,,Zašto djevojčica iz mog odjeljenja mora da krade tuđe stvari ?“

Zdravo!
Promjene koje se dešavaju za vrijeme odrastanja mogu da naprave veliku pometnju. Dijete koje odrasta mora da izađe na kraj sa različitim zadacima, izazovima i teškoćama. Odrastanje je nekad teško samom djetetu, a nekad i ljudima oko njega. Zato vjerujem da ima puno stvari i situacija koje se dešavaju u školi sa kojima se ne slažeš, koje te zbunuju ili koje ne razumiješ dovoljno, koje te brinu, rastužuju. Nekada nešto ne naučimo kako treba dok smo mlađi i onda nam treba više vremena i iskustva da to ispravimo. U školi se nalaze učenici različitog vaspitanja, ponašanja, osobina. Druženje utiče da uvide šta treba kod sebe da mijenjaju. Nekada je djeci potrebna i pomoć odraslih. Neka djeca rade neke stvari zbog toga što ne znaju drugi način kako da dobiju ono što žele. Zbog toga im je potrebna pomoć.
Voljela bih da mi kažeš nešto više o navedenoj problemu: Da li djevojčica krade od svih učenika? Da li je ukrala nešto i tebi? Jesi li možda pokušala da razgovaraš sa njom o tome? Da li je bilo sličnih događaja u vašem odjeljenju i kako ste, sa kim o tome razgovarali?
Kada se desi neki problem u odjeljenju, najbolje je razgovarati sa nekom odraslom osobom u školi, osobom od povjerenja: razrednim starješinom, sa nekim iz psihološko pedagoške službe ili sa nekim nastavnikom. Oni su odgovorni da riješe problem na najbolji mogući način kako se odnosi u odjeljenju ne bi narušili. Takođe, i roditelji treba da budu upoznati sa situacijom koja se dešava u odjeljenju.
Treba i toj djevojčici dati priliku da objasni zbog čega je uzimala tuđe stvari i da joj vi, kao drugari, pomognete da uvidi da to što je radila povrjeđuje druge i da postoje drugi načini da dobije ono što joj je potrebno. Drugarstvo je veoma značajno tokom života, a posebno tokom školskih dana i zbog toga je važno da budete tu jedni za druge, da se podržavate i pomognete onima kojima je pomoć potrebna. Djevojčicu ne treba postidjeti, nego razumjeti i pomoći joj da pronađe bolji put. Treba razumjeti i one kojima je napravila štetu, postići dogovor kako da se šteta popravi. Svako može da pogriješi i da popravi gešku. Samo mu treba pružiti šansu.
Neka djeca kradu jer ne mogu da procijene posljedica svojih postupaka. Neka djeca kradu jer žele da se zabave ili da dožive uzbuđenje. Neka djeca to rade zato što su vidjela od druge djece. Neka djeca kradu zato što nešto nemaju. Neka zato što ih neko nagovara. Neka zato što imaju druge probleme. Neka zato što su ljuta na nekoga. Neka zato što su usamljena, odbačena...
Ako djevojčica često krade i ne prestaje ni nakon prijateljskog razgovora sa njom, važno je što prije potražiti pomoć stručnog lica.
Nadam se da sam odgovorila na tvoje pitanje. Očekujem tvoj odgovor i pitanja ukoliko nisam sve obuhvatila odgovorom.
Srdačan pozdrav od Jovane, savjetnice ,, Povjerljivog telefona“.
Naši kontakti za savjetovanje i komunikaciju:
FB stranica: www.facebook.com/djecaprijesvega
E-mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Pisani odgovor do korisnika stiže za 3 dana.


34. Pismo, 18.04.2017.
Pitanje: neću svađu
Djevojčica 11 god. ,,Kako da riješim problem sa nekim ko hoće da se posvađa samnom a ja sa njom neću, i ona me je gurnula sa stepenica ali sam se zadržala za ogradu? Nisam sigurna za svoju bezbjednost! “

Zdravo!
Razumijem tvoju zabrinutost i želju da ne ulaziš u konflikt sa drugarima iz škole. Vjerujem i da ti je teško boraviti u školi uz strahovanje da će se opet desiti neka slična, neprijatna situacija.
Bilo koji oblik nasilnog ponašanja je neprihvatljiv. Pitam se kako je počela svađa koja se završila guranjem sa stepenica, da li su se slične situacije i ranije događale u ašem odnosu, da li djevojčica koja te gurnula ulazi u konflikte sa drugom djecom. Pokušavam da zamislim situaciju guranja niz stepenice i kakva osjećanja mogu nekoga da navedu na takav postupak. Neka djeca, takvim, neprihvatljivim ponašanjem žele da privuku pažnju na sebe, da se dokažu pred drugom djecom jer ne poznaju druge načine. Ti si, samim tim što nijesi uzvratila sličnim ponašanjem, dala do znanja da ne želiš da ulaziš u svađu, da si drugačija, miroljubiva.
Ako je to bio jedan neprijatni događaj i ako nemaš doživljaj da bi te razgovor sa ovom djevojčicom ponovo doveo u opasnost, možeš izabrati situaciju u kojoj je moguće da smireno razgovarate. Tada joj se možeš obratiti na svoj miroljubivi način, bez optuživanja, reći da ne voliš da si sa nekim u svađi i da ti je žao što je nešto izazvalo svađu. Možeš reći i kako si se ti osjećala prilikom guranja sa stepenica, ponuditi dogovor kako da do takvih situacija više ne dođe. Ako se plašiš da nasamo sa njom razgovaraš, možeš potražiti pomoć zajedničkih prijatelja. Ako bi se i tada plašila, bolje je da se obratiš osobama od povjerenja u školi (razrednom starješini, nastavniku, pedagogu, psihologu, direktoru) kako bi zajednički došli do najboljeg rešenja tvog problema i kako bi se spriječilo da opet dođe do neke slične situacije.
Razgovor sa razrednim starješinom, koji će obazrivo povesti razgovor sa tom djevojčicom kako bi se između vas dvije uspostavio bolji odnos, sa vama dvijema, zatim i sa čitavim odjeljenjem je veoma važan. Odjeljenje treba da zna kako se svaki učenik osjeća zbog ponašanja drugih članova odjeljenja. Takođe, učenici u odjeljenju treba da pomažu jedni drugima na način da zajednički rješavaju sve probleme učenika u odjeljenju, tako da niko ne pati i da svako popravlja svoje greške. Zajednički razgovor o tvom problemu može pomoći i ostalim učenicima da znaju da će dobiti pomoć ako se nađu u sličnoj situaciji.
Bitno je i da, ukoliko već nijesi, razgovaraš sa svojim roditeljima o  tome šta se desilo u školi i kako se ti osjećaš. Svako ćutanje o nasilnom ponašanju, tebe drži u neprijatnim osjećanjima i opasnosti. Takođe, ćutanje znači odobravanje i zbog toga je bitno da se o tome priča i spriječi svaka pojava i širenje nasilnog ponašanja. Roditelji mogu o tvom problemu razgovarati sa osobljem škole i tako pokrenuti rješavanje problema.
Nadam se da će ti neki od mojih prijedloga pomoći da riješiš problem. Ukoliko imaš još nekih pitanja, molim te da se ponovo javiš.
Pozdrav od Jovane, savjetnice ,,Povjerljivog telefona“!
Naši kontakti za savjetovanje i komunikaciju:
FB stranica: www.facebook.com/djecaprijesvega
E-mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Pisani odgovor do korisnika stiže za 3 dana.


33. Pismo, 18.04.2017.
Pitanje: napad panike
Djevojčica 12 godina: „Veoma često mi se dešava da paničim tokom učenja. Kad god se uspaničim počnem da se gušim, plačem i vrti mi se u glavi. Mama mi zato zabrani učenje ali ja zbog toga još više paničim. Jednom mi se u četvrtom razredu dogodio jedan od ovih napada, i nastavnica me smirivala čitava dva časa. Kako da prebrodim svoj strah od neuspjeha.“

Draga djevojčice,
Jako si hrabra što se sa napadima panike suočavaš i tražiš pomoć, to govori da si spremna da se izboriš sa ovom pojavom. U školi su sada zahtjevniji zadaci, veće je gradivo i treba redovnije i  više vremena da se provodi učeći kako bi se sve postiglo. Pretpostavljam da ti je veoma teško kada razmišljaš o situacijama kada su se napadi panike dešavali i mogućnošću da se takvi napadi mogu ponoviti. Voljela bih da znam nešto više o tome kako te panika napada, kada se to prvi put pojavilo, da li se dešava svaki put kada počneš da učiš ili kad su neke posebne prilike, kakva su očekivanja tvojih roditelja i nastavnika od tebe što se tiče učenja i ocjena.
Svi smo mi različiti i na različite načine se suočavamo sa teškoćama  sa kojima se susrećemo. Bitno je da svaki problem ima rešenje i da se ti trudiš da do tog rešenja dođeš. A ti si već napravila prvi korak kako bi prevazišla ovaj strah. Razgovarala si sa roditeljima o strahu i oni su tu da ti pomognu. I nastavnica ti se našla pri ruci. Nekada je panika „prelazna“ pa se i roditelji i nastavnici mogu uplašiti, pogotovo ako to što rade odmah ne pomogne da se ti opustiš i smiriš.
Način na koji ćeš prevazići ovaj problem nalazi se u tebi, da bi otkrila i vidjela jasnije mogu ti pomoći: tvoja porodica, drugari, nastavnica, i posebno psiholog, jer  kod njega odlaze mnoga djeca i odrasli koja imaju iste ili slične probleme i zajednički dolaze do rešenja problema.
Vjerujem da je teško boriti se osjećanjem straha i onim što strah čini tvojem tijelu. Razumijem da ti je školski uspjeh važan i da ti ne pomaže mamima odluka, donijeta u najboljoj namjeri, da ti zabrani učenje. Isto je i sa zahtjevom nastavnice da se smiriš. Od toga ti samo raste nemir koji hrani paniku. Od toga tvoje misli razvijaju još veću paniku. Npr. „Moram da učim; Neću ništa znati; Dobiću jedinicu; Biću najgora; Svi će mi se smijati; Nešto grozno će se desiti...“, i takve misli o „katastrofi“ izazivaju nove, veće napade panike i stalnu strepnju kada će panika ponovo da dođe. Tako se vrtiš u začaranom krugu. Strah je u tvojim mislima: ti imaš moć da ga učiniš većim, ali i manjim. Strah se može prevazići jedino suočavanjem i izlaganjem, a izbjegavanje i potiskivanje trenutno donosi olakšanje, ali ne rješava problem, nego prvrđuje bespomoćnost. Strah nije izraz slabosti, on nam kaže – dolazi opasnost, budi oprezna, pripremi se da se odbraniš, izboriš. Suočavanje sa strahom je izraz harbrosti, bilo da u tom suočavanju shvatimo da nemamo čega da se bojimo ili da pobijedimo strah. Strah je normalna pojava i dio ljudske prirode, i on je prolazan.
Možeš svakog dana napraviti realan plan učenja za taj dan, za naredni dan, za čitavu sedmicu tako da imaš dovoljno vremena za aktivno učenje svih nastavnih predmeta, za provjeru naučenog i za odmor. Kada nema plana, vrijeme izmiče, nastaje napetost koja priziva paniku.
Možeš reći sebi: „Ne moram biti najbolja u svemu.; I ova ocjena je dobra; Mogu da popravim ocjenu...“
Može reći svome strahu: „Ja mogu da te podnesem.; Tu si privremeno; Kako si došao, tako i otiđi; Nećeš me više obuzimati.; Mogu da te nadjačam; Mogu da kontrolišem svoje misli koje te prizivaju...“
Možeš pitati svoje prijatelje, roditelje, rođake čega su se oni plašili i kako su pobijedili svoj strah. Saznaćeš kakvih se sve stvari ljudi boje i na koje načine su se oslobodili straha. To su često vrlo bezazlene stvari i jednostavni načini.
Možeš uživati u društvu dragih osoba, u zanimljivim aktivnostima, u sportu i tako se opustiti.
Možeš sama raditi vježbe opuštanja ili disanja.
Dok se time baviš, panika će vidjeti da imaš pametnijeg posla nego da se baviš njome pa će sve manje dolaziti kod tebe. A ti ćeš shvatiti da panika nije opasna.
Vjerujem da će ti neke od ovih ideja biti od koristi. Želim ti da na taj način, sama ili uz pomoć roditelja, nastavnika ili psihologa prevaziđeš svoj problem.
Nadam se da sam uspjela da odgovorim na tvoje pitanje. Ukoliko imaš još nekih pitanja voljela bih da se opet obratiš.
Pozdrav od Jovane, savjetnice ,,Povjerljivog telefona“.
Naši kontakti za savjetovanje i komunikaciju:
FB stranica: www.facebook.com/djecaprijesvega
E-mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Pisani odgovor do korisnika stiže za 3 dana.


32. Pismo, 18.04.2017.
Pitanje: odnos nastavnika prema učenicima
Dječak 12 godina: „Muči me što nastavnik kao ja voli nekog drugog.“


Zdravo,
Ako sam dobro razumjela, opterećuje te to što je nastavnik, koji je tebi drag, više naklonjen nekom drugom iz odjeljenja. Pitam se na osnovu čega si stekao taj utisak tj. da li se nastavnik različito odnosi prema tebi i prema nekom drugom i u čemu se ogleda ta razlika? Razumijem da je teško kada nam se nastavnik dopada, kada nam odgovara njegov metod rada, atmosfera koju stvara u učionici, kada vidimo uzor u njemu i želimo da se na njega ugledamo u svom budućem životu, kada želimo da je i on nama naklonjen, a pri tome ne osjećamo naklonost s njegove strane, makar ne onoliku koliku bismo mi željeli.
Voljela bih više saznati i o tvojim očekivanjima od nastavnika. Nekada nastavnici nisu ni svjesni šta pojedini đaci od njih očekuju, kao ni doživljaja đaka o tome da oni više pažnje upućuju pojedinim učenicima u odnosu na druge. Ukoliko te jako opterećuje odnos sa nastavnikom, možeš probati da otvoreno porazgovaraš sa njim o onome šta te muči, o tome kako se osjećaš tokom časa, kako doživljavaš njegov odnos prema pojedinim đacima i tebi. Djeca se često plaše da otvoreno razgovaraju sa nastavnicima. Tada nastavnici ne mogu ni da saznaju da rade nešto što ne odgovara ili povrjeđuje djecu. Pristojno iskazano mišljenje djeteta može pomoći djetetu da se približi nastavniku, a nastavniku da sazna nešto novo, da uspostavi bolje odnose sa djecom i bolju atmosferu u odjeljenju.
Važno je i da su nastavnici prilikom ocjenjivanja svih đaka profesionalni i realni, dakle da ih ocjenjuju shodno njihovom znanju, uključenosti na času i slično i da o tome razgovaraju sa učenicima. Ono što možemo uraditi jeste da se što više potrudimo u vezi predmeta koji nastavnik predaje, da učimo što više, istražimo što više dodatnih i zanimljivih informacija koje se odnose na gradivo koje učimo, na času pokažemo zainteresovanost, aktivnost itd.
Vjerujem da se nastavnici trude da budu prema svima ravnopravni, a poznato mi je da u odjeljenjima ima puno đaka pa nije uvijek lako da svima pruže jednaku pažnju, da svima prenesu znanje i nauče ih određenim vrijednostima. Nekada nam se čini da nastavnik više pažnje poklanja nekom drugom, ali možda taj neko ima problema u učenju, porodičnih problema pa nastavnik na taj način želi da mu pomogne. Naravno, dešava se da i nastavnicima, kao i svima nama, neko bude malo simpatičniji ili draži. Isto tako su i đacima neki nastavnici više simpatični, a neki manje. To jednostavno zavisi od toga šta vrednujemo kod druge osobe, koji su naši kriterijumi koje treba posjedovati osoba koja nam je draga.  
Svako od nas je doživio da osoba koja se nama dopada  i čije nam prisustvo odgovara nema ista ili slična osjećanja prema nama. Takođe, svi smo imali i iskustvo da neki drugari žele sa nama da se druže, a da  nama njihovo društvo ne prija. Prijatelje i biramo na osnovu određenih kriterijuma koji nama odgovaraju (slični interesi, fizički izgled, osobine ličnosti, oblačenje itd).  Nekada jednostavno osjetimo da sa određenom osobom nemamo zajednička interesovanja ili nam nešto kod njih ne odgovara i to je u redu. Ne možemo biti sa svima bliski i ne mogu nam svi biti jednako simpatični i dragi. Sa nekim osobama imamo intenzivnu komunikaciju, svaki dan se vidimo i čujemo, o svemu možemo sa njima da pričamo, čak nam povremeno prija da smo u njihovom društvu iako tada samo ćutimo. Sa nekim drugima nam odgovara da se povremeno družimo bez razgovora o nekim intimnijim temama npr. da pođemo sa njima u igraonicu, na trening, da odgledamo neki film itd. Uvijek postoje i oni čije nam društvo ne prija i biramo da ne budemo u njihovom okruženju.
Ista je situacija i kada je u pitanju odnos nastavnik – đak. Kao što sam već rekla, prija nam da vidimo i slušamo određene nastavnike, radujemo se njihovim časovima, oni nam ulivaju sigurnost i povjerenje, dok nam se drugi manje dopadaju ili ne dopadaju. Nekim đacima se dopadaju nastavnici koji koriste metode rada koje su njima interesante, koji su manje strogi, dopuštaju otvoreniju atmosferu na času uz primjenu šala, dok drugima ti isti mogu biti dosadni, neinteresantni itd. Isto tako pojedini nastavnici više vole đake koji su vredniji, više uče, zainteresovaniji, neki više vole razigranu, živu, nestašnu, buntovnu djecu... možda zato što su i sami nekada bili takvi.
Različiti su kriterijumi na osnovu kojih procjenjujemo ko nam je drag. Važno je da oko sebe imamo osobe koje nam prijaju, koje su uvijek tu za nas, pomažu nam u rješavanju problema, sa kojima dijelimo sve važne trenutke, i vesele i tužne. Prijatelji su tu da nas saslušaju i iznesu svoje mišljenje, da pomognu da umanjimo naše brige, kao što smo i mi tu za njih.  Pitam se da li si ti sa svojim prijateljima podijelio svoju brigu i dilemu vezano za odnos sa nastavnikom. Može ti pomoći njihovo mišljenje, savjet ili to što će te saslušati, ispričati svoje iskustvo i mišljenje.
Veliki pozdrav od Sanje, savjetnice „Povjerljivog telefona“.
Naši kontakti za savjetovanje i komunikaciju:
FB stranica: www.facebook.com/djecaprijesvega
E-mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Pisani odgovor do korisnika stiže za tri dana.


31. Pismo, 18.04.2017.
Pitanje: zabrinutost za sestru
Dječak 12 godina: „Svakog dana moja sestra dolazi iz škole i ja joj govorim: Seko kako je bilo u školi? Ona mi odgovori pusti me i nemoj da me nerviraš! Ja joj kažem dobro neću i ja uđem u moju sobu i ništa je ne diram.“


Zdravo,
Razumijem da si zabrinut za svoju sestru i da želiš da joj pomogneš. Poznato mi je i koliko je teško gledati kako pate oni koje volimo. Ponudiću ti neke ideje o mogućim problemima i rješenjima. Djeluje mi da tvoja sestra ima problema u školi i da zato izbjegava o tome da razgovara. Moguće je da se iza njenog takvog ponašanja krije strah, ranjivost i bespomoćnost, da ni sama ne zna kako se da izbori sa problemom. Nekada se nađemo u situaciji da nam se čini da nemamo izbora ili da će samo proći pa se povučemo i čekamo, ali istovremeno u sebi jako patimo i strahujemo. Jako je važno da pomoć zatražimo što prije jer sve što se odlaže samo se nagomilava i opterećuje nas. Vjerujem da se i ti osjećaš nemoćno jer vidiš da se sa njom nešto dešava, ali ne znaš kako da joj priđeš i pomogneš. Tako oboje patite.
Djeca mogu imati različite probleme u školi, od problema sa učenjem, nastavnicima, ljubavnih problema pa do jako rizičnih, kao što je izloženost vršnjačkom nasilju. Vršnjačko nasilje odnosno nasilje nad djecom jeste svaki oblik ponašanja jednog djeteta ili više djece koje ima za cilj da ugrozi i povrijedi drugo dijete. Postoje različiti oblici nasilja. Fizičko nasilje obuhvata: udaranje, guranje, otimanje i uništavanje stvari. Verbalno nasilje podrazumijeva: ismijavanje, nazivanje pogrdnim imenima, ruganje, vrijeđanje, dobacivanje. Nasilje, takođe, obuhvata i neželjeno dodirivanje, ogovaranje, ignorisanje od strane drugara, negativne komentare.
Jako je važno prepoznati nasilje koje se dešava nad djecom u školi i prijaviti ga. Djeca koja trpe nasilje najčešće postaju povučenija, neraspoloženija, nervozna, slabije jedu ili spavaju, popuštaju u školi. Jednostavno, nasilje koje trpe ih ometa u svakodnevnom funkcionisanju. Ona jako pate, osjećaju se bespomoćno, uplašeno, ne znaju kome da se obrate za pomoć ili su tražili pomoć pa je nisu dobili. Ovo osjećanje nezaštićenosti je dodatno pojačano ukoliko su u situacijama kada se nasilje dešava prisutna druga djeca koja uopšte ne reaguju i ne pomažu im ili se pridružuju u nasilnom ponašanju. Moguće da su i ta djeca uplašena ili ih nije briga, nemaju saosjećanja za žrtvu ili im je neko rekao da se ne miješaju.
Jako je važno nasilje i prijaviti jer će samo prijavljivanje zaustaviti nasilje i pomoći djeci koja se ponašaju nasilno da nauče da vode računa da ne povrjeđuju druge. U suprotnom, djeca koja se ponašaju nasilno će nastaviti sa takvim ponašanjem, a zbog što ne snose posledice zbog toga, mogu shvatiti i da mogu da rade šta žele. A što više vremena prolazi, žrtvi je sve teže, sve više pati i trpi, može biti ozbiljno povrijeđena. U svakom slučaju, žrtva pati sve dok ne zatraži pomoć.
Važno je da se dijete koje doživljava nasilje obrati roditelju/roditeljima  i otvoreno im kaže šta se dešava, od kada traje nasilje, gdje se dešava, na koji način, ko su počionioci itd. Roditelji su tu da nas zaštite, da brinu o nama i za početak će nam pomoći i samo to što smo im otkrili šta se dešava. Teško je patiti sam, kriti nasilje i trpjeti, a kada podijelimo sa nekim kroz šta prolazimo, bude makar malo lakše. To je prvi korak ka rješavanju nasilja. Može pomoći i neki drugi član porodice, sa kojim je djetetu lako da razgovara o svojim problemima i koji će krenuti u rješavanje problema.
Vidi se da si jako nježan i brižan brat i to je za svaku pohvalu. Možeš probati da razgovaraš sa sestrom kada ste u opuštenom raspoloženju, tako što ćeš joj reći da se brineš kada ti odgovori „pusti me“, pitati kako se ponašaju djeca u njenom odjeljenju, da li je neko nervira u školi, ispričati neki svoj školski problem i kako si to riješio, reći da bi volio da ti kaže u čemu bi ti mogao da joj pomogneš - možda može pomoći da ona drugoj djeci pokaže da ima brata koji brine o njoj, da na školskom odmoru budete zajedno. Ako to ne pomogne da sestra počne da priča o razlozima svoje nervoze, neophodno je da se u cijelu ovu situaciju uključe i vaši roditelji. Odrasli su tu da pruže zaštitu djeci, a tvoja podrška kao brata je, naravno, neprocjenjiva.
Ne znam da li su i tvoji roditelji, kao ti, primijetili da se nešto dešava sa tvojom sestrom i da li su pokušali da razgovaraju sa njom? Jedan predlog je da ti popričaš sa roditeljima i da zajednički, otvoreno porazgovarate sa sestrom i probate da nađete rješenje i da se dogovorite o sledećim koracima. Prije nego što se obratiš roditeljima, dobro je da kažeš sestri da ćeš prenijeti roditeljima svoju zabrinutost, da se ne naruši povjerenje između tebe i sestre.
Ako tvoja sestra trpi nasilje u školi, jako je važno o svemu ovome obavijestiti zaposlene u školi. Ako se sestra uz tvoju pomoć ohrabri, ona to može uraditi sama, možete zajedno porazgovarati sa njenom učiteljicom ili se možete dogovoriti da ti zatražiš pomoć od svoje razredne starješine tako što ćeš je zamoliti je da porazgovara sa sestrinom učiteljicom. Tvoja sestra može, zajedno sa roditeljima, da porazgovara o nasilju koje trpi sa učiteljicom ili sa nekim drugim zaposlenim u školi u kojeg ima povjerenje. Uloga nastavnika je jako važna. Oni su tu da spriječe bilo kakav vid neprimjerenog ponašanja, da zaštite djecu koja trpe nasilje, da popričaju sa počiniocem nasilja i da ga podstaknu na razmišljanje o njegovom neprimjerenom ponašanju i načinu iskupljenja prema žrtvi.
Korisno je obratiti se i pedagoško – psihološkoj službi i sa njima o svemu popričati. Kao što sam već rekla, važno je obavijestiti zaposlene u školi: od nastavnika, preko psihologa, pedagoga do direktora, kako bi se svi uključili u rješavanje problema i sprječavanje njegovog ponovnog javljanja. U školi je na prvom mjestu bezbjednost i dobrobit đaka.
Niko ne zaslužuje nasilje, a pomoć je neophodna žrtvi da je zaštiti i nasilniku da prestane sa takvim ponašanjem. Različiti su načini da se izbori sa nasiljem, ali nema jedinstvenog rješenja. Ono što je sigurno je da nije dobro od nasilja se braniti nasiljem jer se tada krug nasilja samo širi. Ponovo ću naglasiti da je jako važno da se pomoć zatraži što prije.  Zato je važno uključiti sve odrasle, od roditelja preko zaposlenih u školi, jer su oni tu da zaštite dijete i pomognu svakom djetetu. Ukoliko je nasilje ozbiljnijih razmjera i ne prestaje uprkos trudu škole da riješi problem, djeca, roditelji i škola se mogu obratiti Ministarstvu prosvjete, Centru za socijalni rad, policiji, tužilaštvu. To su ustanove koje donose odluke kojima se pomaže djeci i njihovim porodicama, nastavnicima.
Veliki pozdrav od Sanje, savjetnice „Povjerljivog telefona“.
Naši kontakti za savjetovanje i komunikaciju:
FB stranica: www.facebook.com/djecaprijesvega
E-mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Pisani odgovor do korisnika stiže za tri dana.


30. Pismo, 18.04.2017.
Pitanje: poljubac
Djevojčica 13 godina: „Da priđem momku da ga poljubim?“

Odgovor:
Draga djevojčice,
Osjećam u tvom pitanju strepnju: da li je doživljaj sviđanja, potreba da se uživa u drugoj osobi i želja da se bude zajedno obostran; šta će se desiti ako poljubiš/ne poljubiš momka, kako ćeš biti shvaćena. Ako se radi o prvom poljupcu, svi posebno razmišljaju o prvom poljupcu, on se pamti, prepričava. Nekad je nespretan, nekad prijatan, nekad neprijatan, nekoga ispuni ushićenjem, nekoga razočarenjem. Neko ne može da iščeka da se to dogodi, neko se plaši i odlaže, neko čeka romantični trenutak, neko čeka onog pravog.
Svi imamo neke simpatije. Neki to pokazuju, neki ne. Često se ljudi stide reći da su zaljubljeni i da imaju simpatiju. Misle da će ih drugi zadirkivati. No, to je jedna jako lijepa stvar jer, prva, školska ljubav upotpunjuje djetinjstvo. Simpatija je osjećanje da nam je neka osoba po nečemu bliska. Simpatija podstiče osobu da traži društvo druge osobe, da nastoji da je što bolje upozna, da se što više zbliže. Simpatija se tokom zbiližavanja može razviti u ljubav, ali to nije pravilo. Mnogo je pitanja baš o prvom poljupcu: šta mu prethodi, kako se treba poljubiti, kada je najbolje vrijeme za to. Ipak nikakvo uputstvo, koje bi važilo za sve niti postoji niti je potrebno.
Do prvog poljupca može doći spontano. Neko mašta o tome, neko planira, a stvarnost će najverovatnije biti drugačija. Neko riješi da će neko veče, eto, prvi put poljubiti dečka. Neko tvrdi da je najljepše kada to ispadne spontano, onda kada to oboje požele. Nekada se dvoje spontano primaknu jedno drugom i poljube, puste da ih osjećanja vode. Nekada se jedno uplaši tokom tog primicanja i povuče jer mu osjećanja kažu da još nije spreman za prvi poljubac, što je takođe u redu – ne treba se ljubiti na silu ili ako je to ono što zahtijeva druga osoba. Mlade osobe se nekad plaše da ne ispadne da se loše ljube. Iskustvo je nebitno, bitno je da se  ljube kada osjete ličnu potrebu i istu takvu potrebu druge osobe za ljubljenjem i onako kako im se dopada. Važno je da kažu šta žele i da odbiju da se ljube kada ili na način koji im ne prija. Na taj način svako brine o sebi, omogućava drugoj osobi da sazna šta nekome treba, prija. Tako se uči briga i o drugome i stiče međusobno povjerenje.
Veoma je bitno, prije svega, da razgraničiš sa samom sobom šta ti želiš, kako bi se osjećala u toj situaciji, da li ti je stalo do tog momka ili jednostavno želiš da probaš ljubljenje. Takođe, i šta bi bilo prijatno i fer za i tebe i za momka.
Nadam se da sam odgovorila na tvoje pitanje, a tu sam i za dalji razgovor.
Veliki pozdrav od Nađe, savjetnice „Povjerljivog telefona“


Naši kontakti za savjetovanje i komunikaciju:
FB stranica: www.facebook.com/djecaprijesvega
E-mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Pisani odgovor do korisnika stiže za 3 dana.


29. Pismo, 03.04.2017.

Pitanje: vraćanje istom mjerom

Djevojčica 11 godina: „Jedna drugarica me ogovarala i kad sam to saznala toliko sam se naljutila da sam i ja nju počela da ogovaram. Šta da radim?“

Odgovor:

Draga djevojčice,

Razumijem tvoju ljutnju i poriv da vratiš istom mjerom. Kada smo ljuti, ne uspijevamo uvijek da upravljamo svojim osjećanjima i ponašanjem. Svi vole da razgovaraju o drugim ljudima, a način na koji to rade više govori o njima, nego o osobi čiji život se prepričava. Kada vraćamo istom mjerom, postajemo baš onim što nam se ne dopada. Ne voliš da se o tebi šire neistine, a našla si se u ulozi ogovarača, u kojoj se, rekla bih, ne osjećaš dobro.

Svaki period života sa sobom nosi lijepe, a i manje lijepe i prijatne trenutke. Svaki dan je protkan sa nekim novim iskustvima, doživljajima. znanjima. Drugarsto je upravo jedna od najjačih veza koje ljudi grade sa ljudima iz svog okruženja. Drugarstvo je zabavno i bolno, uzbudljivo i frustrirajuće, puno izazova i nepredvidivosti. Svaki odnos koji se gradi sa nekim upravo počinje od toga da se nađu osobe koje pozitivno djeluju na nas, na koje se možemo osloniti i sa kojima možemo podijeliti nama bitne trenutke. Ipak treba znati da svaki odnos pa i drugarstvo ima uspone i padove. Ti usponi i padovi mogu da nam pomognu i da nas nauče da drugi put ne napravimo istu grešku. Ipak, svaki čovjek treba da zna da niko ne može biti skroz u pravu i da svi mi imamo određene mane, vrline, stavove, motive koji nas čine drugačijim od drugih ljudi i koji ujedno karakterišu našu ličnost, čine je drugačijom od ostalih.

U samoj situaciji ogovaranja, ispod ljutnje je često povrijeđenost, doživljaj izdaje od osobe za koju smo smatrali da nam je dobar drug/drugarica. U tom trenutku kroz glavu nam se vrte razna pitanja kao što su: Zašto je to učinio/la? Kako je mogao/la to da učini? Premećemo po glavi sve te ružne priče koje je širio/la o nama, neke potpuno lažne, neke djelimično istinite, bazirane na onom što smo povjerili, verujući da je kod nje/ga naša tajna bezbijedna, i nije nam jasno kako bilo ko, naročito osoba kojoj smo vjerovali, može tako da se ponaša. Šta učiniti, onda? Upravo u tome i leži rješenje svega. Bitno je provjeriti se da li si nečim prouzrokovala takvo njeno ponašanje, kakav si ti bila prijatelj za nju, da li je možda nju neko slagao da si ti njoj nešto uradila iza leđa pa ti se sada sveti, i ne znajući da su je prevarili. A možda sve to zapravo nema veze s tobom, moglo bi da bude da ona ima nekih drugih problema, zbog kojih je jako povrijeđena, ne zna kako s tim da se izbori i ogovaranjem pokušava da to izbaci iz sebe. Ili vjeruje da je to dobar način da se zabavi, nije svjesna da te time povrjeđuje. Može se raditi i o zavisti, o pogrešnom načinu da se stekne moć, pridobiju prijatelji,

Moram istaći da rješenje problema nije u tome da se vrati istom mjerom jer se na taj način krug ogovaranja i ogovarača samo širi. Zato, kada se smiriš, pozovi drugaricu na razgovor. Najbolje je krenuti od sebe, priznati svoju grešku, izviniti se zbog toga što si svojim ponašanjem povrijedila drugu osobu. Zatim objasniti kako je došlo do toga da to uradiš (šta si čula da ona priča o tebi, šta je to za tebe značilo, kako si se zbog toga osjećala i šta si, nakon toga, ti rekla drugima o svojoj drugarici) i saslušati šta drugarica ima da kaže i kako se osjeća. Ako je nisi lično čula da priča o tebi, možda te je neko slagao o tome kako bi poremetio vaše drugarstvo. U svakom slučaju, iz njenog odgovora, kao i iz načina na koji ti se obraća, moći ćeš da saznaš o čemu se tu zapravo radi pa ćete onda moći i da donesete odluku o tome šta dalje – da li da ispravljate grešku, mirite se ili rastanete. Otvoreni razgovor i iskrena želja da se riješi problem, može da dovede do popravljanja štete koju ste nanijele jedna drugoj.

Nadam se da će ti moj odgovor pomoći u rješavanju problema i da ćeš se ponovo obratiti u slučaju potrebe.

Veliki pozdrav od Nađe, savjetnice „Povjerljivog telefona“

Naši kontakti za savjetovanje i komunikaciju:

FB stranica: www.facebook.com/djecaprijesvega

E-mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.

Pisani odgovor do korisnika stiže za 3 dana.


28. Pismo, 03.04.2017.
Pitanje: nervoza
Dječak 12 godina: „Trebam riješiti problem sa nervozom. Već sam dobio odgovor da trebam brojati polako do 10, ali nije pomoglo?“

Odgovor:
Zdravo,
Sigurno je teško kad te stigne nervoza, a nervoza stiže često i djecu i odrasle. Teško je i kada se isproba savjet koji ne „upali“. To zna obeshrabriti pa pomislimo da se ne možemo riješti problema.
U današnjem svijetu stres se smatra jednim od glavnih uzroka nervoze, ali i strahova. Pritisci u školi, ljubavni problemi ili neka porodična pitanja, sve su to faktori koji mnogo utiču na naše raspoloženje, a naše raspoloženje utiče na sve što radimo. Posljedicom ubrzanog življena, odrasli ljudi pa i djeca teško pronalaze čak i 5 minuta dnevno za sebe u kojima bi mogli srediti misli. Kako se opustiti, jedno je od često postavljanih pitanja. Dešava se da su naše misli stalno napete jer nekada dolazi do velikog preopterećenja zbog obaveza i nedostatka vremena da se posvetimo sebi, a stalni sukobi sa okolinom i dani zatrpani obvezama sigurno ne pomažu prilikom opuštanja. Uz nervozu i strahove, često se javljaju i poremećaji spavanja. Ljudi liježu u krevet sa mislima o problemima, koje su prisutne i kada zaspemo pa ružno sanjamo i loše spavamo. Ujutro se budimo nenaspavani, umorni i nervozni jer znamo da ide još jedan dan kada naporno učimo, radimo ili je još puno takvih dana pred nama.
Voljela bih da znam nešto više o situacijama u kojima ti se osjećaj nervoze javlja, šta je to što te podstakne da se nerviraš, kakav odnos imaš sa svojom porodicom i drugarima iz škole. Mnoga od ovih pitanja su bitna iz razloga što smo svi mi na neki način različiti i svi posjedujemo neke karakteristike koje nas čine drugačijim od drugih, na različite načine doživljavamo, reagujemo i podnosimo neke situacije i događaje.
Mnoge osobe imaju ovakav problem sa nervozom koji je rješiv. Kao i u drugim stvarima, treba biti uporan. Osim brojanja do 10, koje omogućava da mozak može da razmisli i samim tim da nam da priliku da nešto odradimo ili odgovorimo malo “hladnije glave”, pomaže kada sam sebi kažeš i - diši polako. Ako ne možeš da smiriš disanje brojanjem do 10, broji dalje. Kad počneš disati smirenije, dublje i uhvatiš taj ritam, vidjećeš da se i lupanje srca smiruje, vrućina iz lica nestaje i sve drugo što te uhvati kada krene nervoza.
Postoje i druge metode kojima možemo dati sebi šansu da otklonimo osjećaj nervoze i nekog straha u sebi. Ovo su još neke od tehnika koje bih ti preporučila, a ti odaberi ono što smatraš da bi za tebe bilo odgovarajuće.
•    Probaj tri duboka udaha i izdaha zaredom - pet sekundi (brojiš do 5) zadržavaš vazduh, pet sekundi izbacuješ vazduh, kako bi usporio ritam srčanih otkucaja i smirili hormoni (proizvod žlijezda sa unutrašnjim lučenjem) stresa. Ako ti se zavrti u glavi, vježbaj na tri sekunde (brojiš do 3).
•    Pogledaj neki smiješni video ili film. Smijeh suzbija stres.
•    Presloži svoj radni sto, pospremi sobu. Red će ti dati osjećaj kontrole koji umanuje stres.                                                               
•    Počni se baviti nekim sportom. Sagorjet ćeš energiju nervoze i izazvati dobar osjećaj.
•    Njeguj prijateljstva. Drage osobe će ti pomoći kako pri razgovoru, tako i u raznim situacijama.
•    Spavanje shvati ozbiljno. Čak i kratko drijemanje može smanjiti hormone stresa.
•    Zapiši svoje potrebe i želje na papir.
•    Napravi tabelu situacija koje izaziva nervozu i koje ti daju osjećaj osjećaj prijatnosti, sreće, smijeha. Tako ćeš znati kako da se pripremiš za neprijatne situacije i kako da se rasteretš poslije neprijatnosti.
Same vježbe nekada ne pomažu. Nekada su nam potrebni odlasci kod psihoterapeuta da prepoznamo i shvatimo tačan razlog nezvoze, a nekada je dovoljno da skupimo hrabrost i razgovaramo sa osobom koja nam stvara nervozu (ako je izvor nezvoze odnos sa nekom osobom).
Veoma pomaže kada znamo da u svakoj situaciji kada naš mozak prepozna da nas nešto može ugroziti, da dolazi opasnost, automatski, bez kontrole, počinje da puni naše tijelo kiseonikom, adrenalinom, hormonima kako bismo mogli da se branimo. Kad se naše tijelo puni kiseonikom i adrenalinom (hormon nadbubrežne žlijezde, koji sužava krvne žile, povisuje krvni pritisak i na taj način stvara energiju za akciju mišića), počinjemo brzo da dišemo, srce nam lupa, pocrvenimo, oznojimo se, zavrti nam se u glavi, proradi stomak... kao kad smo bolesni. Kad to krene, ti možeš da kažeš sam sebi – nije tako strašno, ne moram toliko da brinem; prozvaće me nastavnik pa šta; dobiću slabu ocjenu, mogu da dobijem i bolju ocjenu; ne sviđam se jednoj djevojčici, mogu da smislim nešto interesantno da ponovo započnem razgovor sa njom; desilo se... šta god, mogu da probam ponovo... To pomaže i da naš mozak prestane da tjera hormone da nas bespotrebno brane i nervoza nestaje.
Nadam se da sam uspjela odgovoriti na tvoje pitanje i tu sam ako želiš još o nečemu da razgovaraš.
Veliki pozdrav od Nađe, savjetnice „Povjerljivog telefona“

Naši kontakti za savjetovanje i komunikaciju:
FB stranica: www.facebook.com/djecaprijesvega
E-mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Pisani odgovor do korisnika stiže za 3 dana.


27. Pismo, 03.04.2017.
Pitanje: fizički izgled
Djevojčica 11 godina: „Šta učiniti ako se neko tebi zeza na fizički izgled?“

Odgovor:
Draga djevojčice,
Svi smo bar jednom doživjeli se neko našali ili naruga na naš račun, a neki su zbog toga povjerovali da nešto sa njima ili njihovim njihovim izgledom nije u redu, da su neprivlačni, bezvrijedni i baš puno patili. Svi smo nekada i prisustvovali ili učestvovali u dobrodušnom bockanju koje je znak zabave i prijateljske povezanosti. Ali kad se zadirkivanje pretvori u ismijavanje, to više nije igra ni zabava. Pitam se kako je sa tobom.
Djetinjstvo je razdoblje obilježeno promjenama u raznim aspektima razvoja koje oblikuju i mijenjaju misli i osjećaje djece o sebi samima. Danas se smatra da fizički izgled, u odnosu na ostale dijelove slike o sebi, najviše doprinosi opštem samopouzdanju, i to u svim uzrastima. Najčešći uzrok tome je upravo porast tehnologije i samih društvenih mreža, kao i pristupačnost svemu. Kada kažem pristupačnost, mislim na mogućnost posmatranja različitih osoba, kako popularnih ličnosti tako i ostalih, preko različitih društvenih mreža i medija. Upravo te popularne ličnosti postaju “idoli” u postizanju fizičkog izgleda. Sve to utiče i na preveliku zaokupljenost izgledom.
Fizički izgled mnogo utiče na samopozdanje, ali u velikom dijelu utiče i mišljenje drugih, pa tako mladi često pokušavaju postići status, u školi i grupi vršnjaka, fizičkim izgledom i odjećom. U društvu koje je opterećeno izgledom i u kojem fotografski dorađeni i nerealno savršeni supermodeli definišu ljepotu, nije lako biti mlada osoba suočena sa sopstvenim strahovima, zabrinutošću oko fizičkog izgleda i kriterijumima koje postavlja društvo.
Svi mi posjedujemo kako različite osobine, tako i različitu građu (karakteristike koje čine oblik našeg tijela), koja je pod uticajem genetike pa je neko visok, neko ima duge noge, neko široka ramena, neko usko lice, neko kratak vrat. Nisu sve osobe predodređene za figure kakvu nam nameću mediji ili imaju naši idoli i nije sve u izgledu, ima nešto i u drugim, kvalitetnim osobinama koje čine dobru osobu. Kada o sebi mislimo da smo ružni, često sebi počnemo pripisivati i druge negativne osobine, uslijed čega se može pojaviti pesimističan (vidi se samo loše) pogled na sebe, svoj život, život uopšte, na druge. Takvo razmišljanje nas ometa da damo sebi šansu da pokažemo svijetu i sebi šta sve možemo i znamo. Svi mi smo predodređeni za neke stvari i za svakog postoji mjesto na planeti.
Povremene priče i provokacije oko fizičkog izgleda često prođu ako ih zanemarimo i ne reagujemo na njih. Ako se dešavaju više puta mjesečno, to se naziva nasiljem i tada treba reagovati. Ruganje i zadirkivanje među vršanjacima je česta pojava i često se ne shvata ozbiljno. Neki zbog ruganja pate, osjećaju se manje vrijedno. Malo šale na nečiji račun je jedna stvar i prihvatljivo sve dok obje strane to prihvataju kao šalu. Sve ostalo je zlonamjerno ruganje i neprihvatljivo je.
Neko je spretan da se se suprostavi zadirkivanju: britkom doskočicom, vedrim stavom (npr. Ja sam zadovoljna sa svojim izgledom i to mi je dovoljno.), hladno (npr. Moj izgled je moja stvar.) ili zanemarivanjem i okretanjem prijateljima koji cijene njegove kvalitete. Neki ne znaju stati kada pretjeraju sa šalom, zadirkivanjem pa im to treba reći, na primjeren način (npr. Smeta mi kada me zadirkuješ i voljela bih da to više ne radiš.). Neki zatraže pomoć prijatelja, roditelja, nastavnika. Zadirkivanje ne može biti zabava ako proizvodi kod druge osobe ljutnju, tugu, bol, poniženje i odvajanje od drugih.
Svako od nas je lijep na svoj način i oko toga ne bi trebalo da bude polemike. Ti znaš šta ti se dopada kod tebe, sa čime si kod same sebe zadovoljna, a kada smo zadovoljni samim sobom, mišljenje drugih nam i nije toliko važno. Tada nam je laše da uvidimo i koliko vršnjaci koji zezaju griješe.
Nadam se da sam uspjela odgovoriti na tvoje pitanje, a svakako bih voljela da mi nešto više kažeš o samim situacijama u kojima ti je teško zbog načina ophođenja od strane pojedinaca iz tvog okruženja, kako se osjećaš tada, kako se druga djeca ponašaju kada to vide, sa kim se osjećaš prijatno u društvu.
Veliki pozdrav od Nađe, savjetnice „Povjerljivog telefona“

Naši kontakti za savjetovanje i komunikaciju:
FB stranica: www.facebook.com/djecaprijesvega
E-mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Pisani odgovor do korisnika stiže za 3 dana.


26. Pismo, 03.04.2017.
Pitanje: zadirkivanje ili ...
Dječak 11 godina: „Bio je incident sa dva dječaka iz 8. razreda, jedan me je zadirkivao pa kada mi je prošao rukom preko glave gurnuo sam ga i on je počeo da se tuče. Odbranio sam se, ali me je drugi dječak udario u leđa, ja sam ostao 2 sekunde bez vazduha. Plašim se da me opet ne budu dirali.“

Odgovor:
Zdravo!
Žao mi je što si doživio udarce, udarci mogu izazvati neočekivane, opasne fizičke povrede i u potpunosti razumijem tvoje strahovanje da se to ne ponovi. Strah je normalna reakcija kada se osjećamo ugroženim ili očekujemo da nas neko može opet ugroziti. Strah koji dugo osjećamo može da ometa naše uobičajeno ponašanje, aktivnosti.
Nisam baš najbolje razumjela na koji način te je dječak zadirkivao, a sigurna sam da se ne radi o zadirkivanju ako se tebi njegov postupak nije dopao, ako si mu rekao da ne želiš da učestvuješ u takvom zadirkivanju, a on/oni nastavili. Sigurna sam i da nijedan razlog nije izgovor da neko nekog zadirkuje i maltretira. I da kod primjenje fizičkog nasilja (udarci, tuča i dr.) treba odmah preduzeti mjere da se to zaustavi i spriječi, a dijete koje trpi nasilje zaštiti.
Nije lako izboriti se sa starijim od sebe, pogotovo sa dva starija dječaka. Vjerujem da si jako zabrinut i opterećen zbog toga što ti se desio. Bilo koji oblik nasilnog ponašanja je neprihvatljiv. Veoma je važno blagovremeno se obratiti odraslim osobama u školi u koje imaš povjerenje (razrednom starješini, nastavniku ili psihološko-pedagoškoj službi). Važno je da ne ćutiš o tome u školi, ali ni u porodici. Roditelji treba da znaju šta se događa u tvom životu, kako bi se  potruditi da, zajedno sa tobom, pronađu najbolje rješenje.
Tvoji školski drugovi koji se ponašaju nasilnički su nekoliko godina stariji od tebe. Dobro da se odmakneš od njih, da na školskom odmoru i na putu od kuće do škole budeš u grupi svojih prijatelja. U slučaju da ti se dječak ponovo obrati na neprimjeren način, dobro je da mu kažeš da prestane s maltretiranjem i da ćeš se obratiti razrednom starješini, dežurnom nastavniku, roditeljima, da odmah nakon toga odeš kod dežurnog nastvanika, u pratnji svojih prijatelja. To može dovesti do toga da dječak kojeg se plašiš odustane i prestane da te maltretira.
Nikako nije dobro od nasilja se braniti nasiljem jer se tada krug nasilja širi, a posljedice nasilja se uvećavaju. Nisam razumjela kako je došlo do toga da taj dječak pređe rukom preko tvoje glave, šta je to za tebe značilo. Dobro je i da provjeriš kakvo značenje taj postupak ima za tog dječaka i kako je dječak koji te udario razumio, doživio to što si ga ti u tom trenutku odgurnuo. Možda niste dobro jedan drugoga razumjeli, možda se svaki od vas osjetio ugroženim pa ste napali jedan drugoga. Često baš nesporazumi dovode do sukoba i tuča.
Nasilje nad djecom se dešava kada jedno dijete ili više djece namjerno napadaju drugo dijete koje ne može da se odbrani. Nekad je to: ruganje, zadirkivanje, uzimanje stvari, uništavanje stvari, vrijeđanje, udaranje, seksualno uznemiravanje (neželjeni dodiri), ogovaranje, isključivanje iz grupnih aktivnosti, druženja. U školi se često dešava nasilje među djecom na koje druga djeca ne reaguju: nije ih briga, nemaju saosjećanja, ne žele da se zamjere djetetu koje se ponaša nasilno ili grupi djece koja ispoljava nasilničko ponašanje, plaše se. Kada se ćuti ili prelazi preko toga, dijete koje se nasilno ponaša nastavlja s takvim ponašanjem jer ne zna i ne razmišlja o tome kako se njegova žrtva osjeća. A žrtva ostaje uplašena, ugrožena i bez zaštite, u riziku da se nasilje nastavi i napravi štetu koja može biti veoma opasna.
Ono što treba da se uradi je da se, odmah i uvijek, prijavi nasilje, jer prijavljivanje pomaže da se nasilje zaustavi čim započne. Ako se o nasilju ćuti, nasilje se prikriva i teško će prestati: ti ćeš trpiti i patiti, biti povrijeđen, djeca koja se nasilno ponašaju neće biti zaustavljena, a druga djeca, koja sve to posmatraju, navići će se na nasilje i ono će im biti normalno i u drugim situacijama.
Svaka škola treba da bude ,,škola bez nasilja“, o čemu treba da vode računa svi odrasli, zaposleni u školi, sva djeca koja pohađaju školu i njihovi roditelji. Greške se dešavaju, popravljaju i opraštaju kada se u to uloži odgovarajući trud.
Nadam se da će ti moj odgovor i sugestije pomoći da prevaziđeš problem.

Veliki pozdrav od Jovane, savjetnice „Povjerljivog telefona“
Sa nama se možeš savjetovati i komunicirati i putem:
FB stranica: www.facebook.com/djecaprijesvega
E-mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Pisani odgovor do korisnika stiže za 3 dana.


25. Pismo, 03.04.2017.
Pitanje: kad je neko glavni
Dječak, 12 godina: “Jedan dječak se ponaša kao da je glavni i ako se on ne druži sa mnom niko neće, zato što ih on nagovara na to.“

Odgovor:
Zdravo!
Često se u odjeljenjima ili društvu djece izdvajaju pojedina djeca koja žele biti glavna, popularna, ,,zvijezde u odjeljenju“. Djeca se mogu izdvojiti na osnovu različitih zasluga - uspjeha u školi, u sportu, različitim talentima ili su vješta na riječima, imaju ideje, sposobnost da utiču na druge i sl. Svi smo mi različiti i imamo različite kvalitete i interesovanja na osnovu kojih biramo društvo sa kojim ćemo se družiti, provoditi vrijeme.
Neko je navikao da bude „glavni“ i to radi na način da dobro okuplja i povezuje ljude, da sa njima ima dobre odnose i da uživaju u zajedničkom druženju. To znači da takav „glavni“ na primjeren način zadovoljava svoju potrebu za prijateljstvom.
Neko želi drugima nametati sa kime će se družiti, ali i sa kime ne smiju da se druže. Možda vjeruje da je to što zahtijeva da drugi rade izraz prijateljstva ili to radi da pokaže svoju silu, moć. To znači da na neprimjeren način traži prijateljstvo i da na neprimjeren način pokazuje svoju snagu jer povrjeđuje druge. Možda ne zna drugi način da se osjeti važnim, poštovanim, vrijednim. Možda nema nešto što ti imaš (osobine, znanje, uspjeh, telefon...) i ne zna kako da to postigne, dobije na lijep način.
Vjerujem da je teško biti ignorisan, isključen, odbačen i da ti je teško da razumiješ zašto se druga djeca drže njegovog stava i mišljenja. Priklanjanje mišljenju i ponašanju ,,glavnog“ je nekad lakše nego misliti svojom glavom, a mogu postojati i drugi razlozi. Možda se oni koji ga slijede još nijesu ohrabrili ili sazreli da zauzmu svoj stav, pa im prija da se ponašaju zavisno od mišljenja drugog. Možda se plaše da će“glavni“ i njih isključiti iz društva ako mu se suprotstave.
Oni tek treba da nauče šta im je potrebno i kako da do toga dođu, a da nikoga ne povrijede. Da do toga dođu, neko treba da im pomogne da otriju, razumiju i prihvate važnu životnu vrijednost – brinem o sebi i drugima, iz koje je nastalo pravilo – ponašam se tako da ne povrjeđujem sebe ni druge, biram primjerno ponašanje i riječi koje izgovaram, mogu da kontrolišem sam sebe, zadovoljan sam zbog toga.
Možeš reći „glavnom“ šta se sa tobom dešava kada niko s tobom neće da se druži. Možeš o tome porazgovarati sa nekim iz „njegove“ grupe ko ti izgleda najprijateljskije, za koga procjenjuješ je i sam zabrinut zbog toga što se u toj grupi dešava ili da bi razumio tebe i šta se dešava zbog takvog njihovog ponašanja, ko bi se predomislio i družio s tobom. Možda ćeš ti biti prvi ko se usudio to da im kaže.
Možeš razgovarati sa drugim učenicima, na koje „glavni“ nema uticaj, sa kojima si se ranije družio ili sa kojima još nisi imao priliku da se družiš. Možda još nisi otkrio, do kraja upoznao sve drugare u odjeljenju ni koliko još ima djece sa kojom dijeliš isto mišljenje i sa kojom možeš razgovarati. Možda ni ti nisi dao priliku nekome iz odjeljenja da te bliže upozna.
Svi smo u školi doživjeli takvu ili sličnu neprijatnost, koju pamtimo kako po tome koliko nas je boljela, tako i po načinu na koji smo isplivali iz problema. Nekad isplivamo sami, nekad nam je potrebna ruka oslonca, to može biti drug, drugarica, roditelj, druga odrasla osoba.
O svakom školskom problemu bi bilo dobro razgovarati i sa razrednim starješinom ili nekim drugim nastavnikom, pedagogom ili psihologom, u koga imaš povjerenja, jer je važno da se svi u školi osjećaju prijatno, što znači da se pomogne i tebi koju doživljavš neprijatnost i djetetu/djeci koje/koja tu neprijatnost izaziva/ju.
To su neki od načina da kažeš šta misliš i kako se osjećaš, da to pokrene rješavanje problema, a grupa koja te odbacije da počne da vodi računa kako se drugi osjećaju.
Ukoliko nisam u potpunosti odgovorila ili te još nešto muči oko ovog ili nečeg drugog, molim te sa se ponovo javiš. Na ukazanom povjerenju ti se zahvaljuje Jovana, savjetnica „Povjerljivog telefona“

Sa nama se možeš savjetovati i komunicirati i putem:
FB stranica: www.facebook.com/djecaprijesvega
E-mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Pisani odgovor do korisnika stiže za 3 dana.


 24. Pismo, 03.04.2017.
Pitanje: fizički izgled i odnosi sa vršnjacima
Djevojčica, 11 godina: „Pošto sam ja malo krupna imam osjećaj kao da mi se svako smije i mene je takođe strah da mogu tako da izgubim moje prijatelje. Ne znam kako toga da se otarasim. Takođe nemam veliku koncetraciju na času jer puno mislim o tome.“

Odgovor:
Vjerujem da ti je teško da izdržiš brigu da ćeš izgubiti prijatelje i da ti nije lako boraviti u školi uz osjećaj da ti se svi smiju. Nekada se dešava da pomislimo da nam se neko smije jer smo, na primjer, čuli smijeh u trenutku kad smo ušli u neku prostoriju i odmah pomislili da je to zbog nas. Međutim, uvijek treba obratiti pažnju i provjeriti da li je naša pretpostavka tačna ili postoji neki drugi razlog. Ponekad donesemo zaključak na osnovu nekog ličnog osjećaja, a nemamo dovoljno pravih informacija i onda se može desiti da taj zaključak bude pogrešan. Uvijek je dobro ispitati i druge mogućnosti i razloge zašto se nešto dešava.
Takođe, ako smo i sami nezadovoljni svojim izgledom, možemo početi da strahujemo da nam se drugi smiju i potcjenjuju nas. A nekada nešto što smatramo svojom manom, drugi uopšte ne vide ili ne smatraju manom. Kao i mnoge životne stvari, tako i mane i vrline imaju bar dvije strane pa nam u nekoj situaciji ono što smatramo manama može pomoći, a vrline odmoći. Nekad je bolje biti sitan jer se možeš lako sakriti, provući, smjestiti ili će ti neko priskočiti pomoć, a nekada je bolje biti krupan jer će te se kloniti nezgodne osobe, neko će ti ustupiti mjesto, neko zatražiti zaštitu od tebe, da igraš u njihovom timu...
Bez obzira na to kako izgleda naše tijelo, svi podjednako želimo da budemo prihvaćeni i da imamo prijatelje. U tvom uzrastu je jako važno biti prihvaćen od strane vršnjaka. Fizički izgled nam je važan, ali jednako je važno i to kakvi smo prijatelji, koje osobine nas krase. U skladu sa tim osobinama ličnosti i biramo svoje prijatelje. Nekada nam se možda dopada kako neko izgleda fizički, ali nam ne odgovaraju njegove ili njene osobine, navike, ponašanje i razmišljanje. Pokušaj da razmisliš o tome kako si svoje prijatelje stekla, kako ste počeli da se družite, šta je to što vam je zajedničko, da li postoje neke zajedničke aktivnosti u kojima učestvujete, kakva su vam interesovanja...
Neko ko je sitnije građe, može imati isti doživljaj kao ti – da mu se svi zbog toga rugaju, a može stvarno biti meta maltretiranja zato što izgleda da je slab i mnogo patiti, u oba slučaja. Neko baš zbog toga što je nižeg rasta, nježniji, misli da treba da pokaže svijetu svoju snagu, šta sve zna i umije i nauči da se bori, brani, da zastupa sebe. A kada tako misli i radi, jave se i pozitivna osjećanja: zadovoljstvo i sreća zbog uspjeha pa ga tako i drugi vide, a ne samo kao “malog”. Nekada “mali”, zbog svog lošeg iskustva daju sebi za pravo da budu neprijatni prema drugima ili počnu da maltretiraju druge. Tada je važno da im prijatelji ukažu na grešku i pomognu da se oslobode neprijatnih osjećanja i misli, da povrate prijateljsko ponašanje.
Prijateljstvo je veoma važna veza između ljudi. Prijatelji stoje uz nas, prihvataju nas onakve kakvi jesmo, učestvuju u našem životu, saosjećaju s nama, pate i vesele se s nama, pomažu u nevolji, rješavanju problema, pružaju nam utjehu, čine naše brige manjima. U prijateljskoj grupi dijele se lične i zajedničke teme, svako iznosi svoje mišljenje i čuje mišljenje drugih, kakve brige imaju i kako ih rješavaju, kakve uspjehe i kako ih postižu. To svakome pomaže, tako uče jedni od drugih i pomažu jedni drugima.
Svako ima mogućnost da bira grupu kojoj se pridružuje i broj prijatelja. Nekome treba samo jedan, “najbolji prijatelj”, neko voli da ima veliki broj prijatelja. Samo na osnovu izgleda, bez da razgovaramo, možemo donijeti pogrešne zaključke jedni o drugima, odbaciti nekoga, napraviti nesporazume i sukobe. Ne znam da li si ti svih šest godina u istom odjeljenju ni da li se oduvijek osjećaš krupnijom od ostalih. Ako si okružena istom grupom prijatelja pa si naglo porasla, ti si ipak ona ista i oni su isti, stari tvoji prijatelji, sa kojima si ranije dijelila svoje doživljaje pa budi slobodna da svoju brigu, da će te oni odbaciti zbog fizičkog izgleda, podijeliš sa njima ili sa najbliskijim od njih. Možda oni vide da se sa tobom nešto dešava, a kako ne znaju šta, mogu da pomisle da ti njih izbjegavaš, da oni tebi više ne odgovaraju. Pretpostavljam da bi i ti voljela da pomogneš svom prijatelju u rješavanju problema, odnosno da ne bi voljela da tvoj prijatelj krije od tebe da ima neki problem, pogotovo u odnosu sa tobom. A ako si tek ušla u nova prijateljstva, postepeno ćete se upoznavati, otkrivati sličnosti i razlike, razmjenjivati poglede, tražiti i nuditi podršku jedni drugima.
Ponekad se dešava da nas preokupiraju različite misli, neke čak i loše i negativne. One nam ne pomažu, već zbog njih nismo uspješni u onome što radimo. Zbog takvih misli javljaju se i razna osjećanja koja mogu biti neprijatna, i doprinijeti da nam se i raspoloženje pogorša. Zato je korisno da prepoznamo kada se ove negativne misli jave i da znamo kako da ih zaustavimo i zamijenimo pozitivnim mislima.
Ćutanje neće spriječiti strah. Otvoreni razgovor sa prijateljima o tvojim strahovima može ti donijeti olakšanje, čućeš njihovo mišljenje o tome, možeš dobiti njihovo razumijevanje, podršku i savjet. Dok to držiš u sebi i stalno ponavljaš misli da ti se svi rugaju i da ćeš ostati bez prijatelja, tvoje brige rastu i situacija izgleda strašna i nerješiva, odlažeš rješenje. Nije čudo što ne možeš da se koncentrišeš na času jer su tvoje strašne misli prekrile sve drugo i šta god kreneš da radiš, one izbiju u prvi plan. Ne dozvoli da ti strah komanduje, postoje načini da riješiš ovu situaciju. Možeš reći sebi: plašim se pa šta; ne mogu se svima dopadati ni meni se svi ne dopadaju; svako nekada bude ostavljen ili ostavi nekoga; ja se mijenjam, drugi se mijenjaju; otkriću da li samo mislim da će me prijatelji ostaviti ili me stvarno odbacuju; mogu da steknem još prijatelja; imam prijatelja, osobu od povjerenja sa kojom mogu o ovome da razgovaram; prestaću da brinem…
Svako doživi takve ili slične brige. Ljudi strahuju o različitim stvarima: uspjehu, zdravlju, porodici, prijateljima, ljubavi, poslu, novcu, budućnosti… Princip je isti: kada strahujemo, ne vidimo rješenje koje je na dohvat ruke, ne treba da dozvolimo da nas strah preplavi, već treba da preispitamo svoje misli, možda se borimo sa nečim što u stvari ne postoji (naši prijatelji su u stvari tu za nas, a mi se plašimo da sa njima razgovaramo; naši prijatelji nas vole takve kakvi jesmo, a mi mislimo da im se nešto kod nas ne sviđa i da će nas zbog toga odbaciti). Korisno je jasno saopštavati drugima šta želimo i kako se osjećamo, pitati druge kako se osjećaju, da li i oni žele nešto da nam kažu, a ne usuđuju se, već strahuju… Dešava se da gledamo sebe, druge ljude i životne situacije kroz iskrivljena ogledala, na nama je da to provjerimo i ispravimo.

Veliki pozdrav od Milice, savjetnice Povjerljivog telefona.

Sa nama se možeš savjetovati i komunicirati i putem:
FB stranica: www.facebook.com/djecaprijesvega
E-mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Pisani odgovor do korisnika stiže za 3 dana.


23. Pismo, 03.04.2017.
Pitanje: odnosi sa nastavnicima
Djevojčica 12 godina: „U odeljenju postoje različiti problemi. Kada smo bili u nižim razredima sve te probleme rješavali smo sa učiteljicom sad sve manje razgovaramo sa nastavnicima.“

Odgovor:
Razumijem tvoju zabrinutost, a čini mi se i da si pomalo tužna zbog toga. Godine provedene u školi samo sa učiteljicom učine da se djeca sa njom jako povežu, a uzrast djece i brižni postupci učiteljice učine da između njih nastane jako blizak odnos, sličan odnosima u vrtiću i u porodici. Učiteljica je često zaslužna i za očekivanja i odnos djece prema nastavnicima, učenju, školskom životu pa kad djeca zavole učiteljicu, zavole i školu.
U nižim razredima ste većinu vremena provodili sa učiteljicom i tokom nastave, na odmorima, izletima, proslavljali rođendane, praznike. Ona je znala kako se osjećate, o čemu razmišljate, koji vas problemi muče, kakvi su drugarski odnosi među vama, oko čega se posvađate, ko se kome dopada, šta volite i ne volite da učite, šta vas zanima ili brine i o temama koje se ne tiču škole i školskog života, u čemu ste najbolji, da vas izgrdi i pohvali, da vam da podršku i kad zabrljate, a vi ste znali da ona to radi jer vam želi najbolje i vjeruje u vas... Ona je brinula o vama i upućivala vas kako da brinete, pomažete jedni o drugima. Upravo zato, vi ste se njoj povjeravali i sve ste probleme rješavali zajednički.
Na taj način ste stekli naviku da razgovarate o svemu što se dešava u odjeljenju i to je veoma važno i korisno. Dobro je da opažate sve što nije dobro u komunikaciji ili ponašanju, i da, ukoliko ne možete sami da riješite neki problem, uvijek se obratite nekoj odrasloj osobi u koju imate povjerenja.
U višim razredima imate posebnog nastavnika za svaki predmet i ne baš toliko vremena za detaljno upoznavanje i bliskost sa svakim od njih. Međutim, tu je razredni starješina kao neko ko bi trebalo da preuzme ulogu koju je imala vaša učiteljica. On ili ona je neko ko treba da brine o odnosima u odjeljenju, kome treba da ispričate ako vas nešto muči, kada imate problema u učenju, ponašanju, sa ocjenama ili sa drugim nastavnicima, učenicima... Isto tako, i među predmetnim nastavnicima možda postoje oni sa kojima imate bolju komunikaciju, koji razgovaraju sa vama i uvijek su spremni da saslušaju kada imate da im saopštite nešto što je vama važno iako nije vezano direktno za taj predmet. Možda i oni mogu da pomognu u popravljanju odnosa u odjeljenju tako što će razgovarati sa vama o tome ili vas uputiti na neku drugu stručnu osobu.
Takođe, škola ima psihologa ili pedagoga koji su tu upravo da saslušaju, pruže podršku, razumijevanje ili savjet svim učenicima škole. Nemoj oklijevati da im se obratiš ako prepoznaš da se u odjeljenju dešavaju stvari koje smatraš da nisu dobre i o kojima bi trebalo razgovarati.
I roditelji treba da imaju aktivnu ulogu u školskom životu pa mogu reagovati kada im djeca ukažu na bilo koji problem u školi.
A neka djeca pamte da ih je u nekoj školskoj situaciji najbolje razumio domar koji je slučajno naišao ili utješila „tetkica“ koja ih je upitala: „Zašto plačeš?“ ili su našla „spas“ u razgovoru sa školskom bibliotekarkom, jer je ona za to imala vremena i sluha.
Kako odrastate, postajete spremniji da samostalnije brinete o sebi i svojim pravima, da rješavate teškoće koje nailaze, više se oslanjate na vršnjake, reagujete kada se vršnjaci ne ponašaju primjerno, kada nastavnici ne odgovore na vaše potrebe i tako sami utičete na klimu u vašem odjeljenju, školi. Tako i u vašoj školi postoji Učenički parlament, kojeg čine predstavnici koje ste vi birali, počevši od 6. razreda. Njima se mogu obratiti svi učenici, u vezi svih pitanja koja se tiču školskog života, a tema odnosa između nastavnika je veoma važna, rekla bih i vječita. Na svim učenicima je da svojim predstavnicima u Učeničkom parlamentu ukažu na probleme i moguća rješenja problema, kako bi škola bila prijatno i bezbjedno mjesto i za učenike i za nastavnike, druge zaposlene u školi. Na internet stranici vaše škole možeš se upoznati ko su članovi vašeg parlamenta i šta sve može Učenički parlament da radi (http://os21maj.edu.me/dacki-parlament/).
Takođe, voljela bih da mi kažeš nešto više o problemima koji postoje u tvom odjeljenju pa da zajednički vidimo na koje se sve načine mogu rješavati.

Veliki pozdrav od Milice, savjetnice Povjerljivog telefona.

Sa nama se možeš savjetovati i komunicirati i putem:
FB stranica: www.facebook.com/djecaprijesvega
E-mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Pisani odgovor do korisnika stiže za 3 dana.


 22. Pismo, 03.04.2017.
Pitanje: strah od razredne starješine
Djevojčica, 11 godina: “Imam problem sa razrednom. Ona mi je zvala roditelje nekoliko puta. Počela sam da se plašim nje. Ona je stroga... prije nekoliko dana me pozvala da dođem i zapisala nešto. Šta da radim?“

Odgovor:
Draga djevojčice,
Sigurno nije lako živjeti u strahu, a pogotovo od osobe u koju bi trebalo da imaš povjerenje. Voljela bih da mi malo bolje objasniš razlog tvog straha. Razumijem da te plaši strogoća razredne, a pitam se šta se dogodilo kod kuće nakon toga što je razredna zvala tvoje roditelje: kako su reagovali tvoji roditelji, da li si bila na neki način kažnjena, da li si im rekla o svom strahu?
Svi znamo da su učenici dužni da ispunjavaju svoje školske obaveze, a jedna od njih je i donošenje pribora za čas i učestvovanje u nastavi (pisanje, prepisivanje sa table, uključivanje u razgovor na času…). Svi znamo i da se svakome može desiti da zaboravi pribor ili da dođe nespreman na nastavu. Kada se tako nešto desi, uvijek je dobro biti iskren, obećati da se neće ponoviti i održati obećanje. Takođe, dobro rješenje je i pozajmiti od drugara iz odjeljenja pribor kako bi se izbjegla nespremnost za čas. Kada nemamo pribor, ne možemo da pratimo šta nastavnik priča, postaje nam dosadno, vrpoljimo se, a često i započinjemo tihi razgovor sa drugarima iz klupe. Sve to može da smeta nastavniku dok predaje, ometa održavanje časa, druge učenike i nastavnik može postati uznemiren i burno reagovati. Čak i ako se to desi, treba da pokušamo da ostanemo prisebni i pristojnim tonom se izvinimo za svoje ponašanje. Nakon časa možemo porazgovarati sa nastavnikom i riješiti nesuglasice ako je do njih došlo.
Vjerujem da je tvojoj razrednoj važno da je učenici poštuju, a teško mi je i da pomislim da neki nastavnik želi da ga se njegovi učenici plaše. Ovo zato što istinski verujem da se poštovanje može bolje postići dobrim ličnim primjerom, nego strahom i zastrašivanjem. Razgovor nastavnika sa djetetom o djetetovom propustu, nespremnosti, neznanju, neposlušnosti, kojim nastavnik iskazuje poštovanje i razumijevanje djetetovog trenutnog ponašanja i situacije i kojim daje djetetu šansu da popravi svoju grešku, mnogo je korisniji od kritikovanja djeteta pred odjeljenjem, udaljavanja sa časa, upućivanja kod direktora, pozivanja roditelja. U prvom slučaju, dijete je zahvalno zbog razmijevanja i uvažavanja i to ga na pozitivan način podstiče da popravi svoje ponašanje i preuzme odgovornost za sebe i svoje ponašanje. U drugom slučaju, dijete se plaši kažnjavanja i razmišlja samo o tome kako da udovolji nastavniku ili kako da izbjegne kaznu, umjesto da se usmjeri na rad i učenje. Takođe, vjerujem da većina nastavnika želi da djeci bude lijepo na času, a ne da na času strahuju.
Da razmislimo zajedno o tome ko bi ti mogao pomoći da razgovaraš o svom strahu od razredne, kao i da o tome sa njom porazgovaraš:
Možeš razgovarati sa svojim školskim drugovima o svom strahu, pitati njih čega se oni plaše u školi, kako izlaze na kraj sa strahom. Saznaćeš da se neko plaši: listanja dnevnika i prozivanja, ocenjivanja, testova, školskog neuspjeha, neko matemetike, neko geografije, reakcije nastavnika ili drugih učenika na odgovor djeteta, reakcije roditelja na djetetove ocjene, vršnjačkog nasilja. Nekome od takvog straha lupa srce, neko se znoji, nekoga boli glava, stomak. Neko se boji samo jednog nastavnika ili nastavnog predmeta pa strahuje samo kada ima taj čas, a neko strahuje svaki dan, od same pomisli na školu pa odahne samo vikendom. Neka djeca imaju tešku situaciju kod kuće: roditelji ne uspijevaju da zarade dovoljno novca, neko se premjestio iz jedne u drugu školu, nekome je neko bolestan, nekome se roditelji svađaju, nekome razvode, nečiji roditelji takođe strahuju da li će se dijete snaći u školi i da li će biti dobar đak. To sve može jako da opterećuje djecu, a nastavnik možda o tome ne zna ništa, misli da je sve u redu, da je dijete neposlušno, bezobrazno. Neka djeca imaju teškoće u učenju, pažnji, koncentracije zbog kojih teško prate nastavu i postižu slabiji uspjeh. Tada im treba pomoć i podrška.
Ako saznaš ko se u tvom odjeljenju još plaši razredne ili drugog nastavnika, možete zajednički o tome pokrenuti razgovor, samo sa razrednom ili na času odjeljenske zajednice.
Najbolje je kada između roditelja i razredne starješine postoji dobar odnos pa zajednički rješavaju sve probleme koji muče dijete u školi. U tvom slučaju, dobro bi bilo da roditelji ukažu razrednoj da se plašiš, da zamole razrednu da bude manje stroga prema tebi.
I ti sama možeš se naoružati protiv straha tako što ćeš svaki dan isplanirati kako da ispuniš svoje školske obaveze - učenje i pisanje domaćeg, pripremanje školske torbe, kao i da razmisliš da li ti u vezi toga treba nečija pomoć i istu zatražiš. Tako ćeš biti sigurnija i spremnija pa strah neće imati razloga da se pojavi. Možeš reći razrednoj da si počela da se plašiš i objasniti joj kako je do toga došlo. Na taj način ona može da sazna šta se dešava sa tobom na njenom času, kako se osjećaš i kakve misli ti prolaze kroz glavu. A kada to sve izgovoriš, strah može postati manji, a razredna može poželjeti da ti u tome pomogne.
Ako strah ne prestaje, dobro je da o tome porazgovaraš i sa pedagogom ili psihologom škole, koji takođe mogu porazgovarati sa tvojom razrednom kako bi se razriješio tvoj problem.
Veliki pozdrav od Milice, savjetnice Povjerljivog telefona.

Sa nama se možeš savjetovati i komunicirati i putem:
FB stranica: www.facebook.com/djecaprijesvega
E-mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Pisani odgovor do korisnika stiže za 3 dana.


21. Pismo, 03.04.2017.
Pitanje: vrijeđanje i ogovarnje od strane starijih učenika
Djevojčica, 11 godina: „Često moje odjeljenje ima problema sa 8. razredom. Oni nas vrijeđaju, ogovaraju... Voljela bih kad bi mi odgovorili kako to prevazići i naučiti boriti se sa tim?“

Odgovor:
Draga djevojčice, hvala ti što si nam se obratila za pomoć.
Ovo je česta tema sa kojom se tvoji vršnjaci javljaju, zbog koje budu zbunjeni, uplašeni, povrijeđeni, nemoćni. Vjerujem da se i ti slično osjećaš.
Neka djeca jednom dožive ogovaranje, vrijeđanje ili neki drugi neprijateljski postupak, a neka da se takvo maltretiranje ponavlja, pa duže trpe i pate. Zbog toga te molim da detaljnije opišeš kakve se situacije konkretno dešavaju sa drugom djecom iz starijih razreda: gdje, na koji način, šta se tačno dešava, da li se stariji učenici neprimjereno ponašaju prema grupi mlađih učenika ili samo prema tebi, od kada traje takva situacija, kako si ti, sama ili zajedno sa drugima, pokušavala da riješiš problem, kako se zbog toga osjećaš.
Važno je da znaš da se često dešava da se djeca u adolescentnom periodu (12 do 18 godina – prelazak iz djetinjstva u zrelost) ponašaju neobjašnjivo i čudno. Imaju potrebu zadirkivati druge, iskazivati svoju važnost tako što će pokazati nadmoć nad mlađim drugarima. U tim godinama se dešavaju burne promjene u fizičkom razvoju, u osjećanjima, razmišljanju, ponašanju pa se neka djeca „izgube“ u traženju odgovora šta je dobro, a šta loše. Sa jedne strane, to može biti jedan od uzroka takvog ponašanja starijih drugara. Sa druge strane, važno je da znaš da svaki oblik komunikacije koji ugrožava tebe i tvoje drugare može predstavljati oblik vršnjaškog nasilja. Nasilje se pojavljuje u različitim oblicima. Verbalno nasilje je svaki vid ismijavanja, nazivanje pogrdnim imenima, ruganje, vrijeđanje, dobacivanje. Fizičko nasilje podrazumijeva udaranje, guranje, otimanje i uništavanje stvari. Svaki čovjek u djetinjstvu iskusi neki vid nasilja, ali je veoma važno da reaguje. Pogrdne riječi, fizičko ili psihičko uznemiravanje je nešto što se ne bi smjelo dešavati u školi, među đacima, i na šta bi trebalo da svi odmah reaguju. Ukoliko se ne prijavi bilo koji vid nasilja, teško da će on prestati.
Voljela bih da mi kažeš kako ste do sada pričali o tom problemu vi, kojima se to dešava, šta o tome misle ostali drugari iz vašeg odjeljenja. U svakom slučaju, ne bi trebalo da odgovarate na provokacije ako ih ima, ali svakako je važno iznijeti problem tako da i drugi budu uključeni u njegovo rješavanje. Kako ti se čini ideja da se vas nekoliko dogovorite i potražite pomoć razredne ili nekoga od nastavnika, koji bi mogli popričati sa starijim drugarima? Uloga nastavnika je važna: da zaustavi neprimjereno ponašanje, da zaštiti djecu koja trpe nasilje, da usmjeri dijete koje je pogriješilo da razmišlja kako da samo popravi ono što je učinilo nasilničkim ponašanjem (da o tome razgovara sa uvrijeđenim/povrijeđenim djetetom, da se izvine, da učini nešto dobro za povrijeđeno dijete, da odluči da se više tako ne ponaša) i da se ponovo uspostavi odnos povjerenja između djeteta koje se ponašalo nasilno i uvrijeđenog/povrijeđenog djeteta. Tako nastavnik pomaže i djetetu koje je povrijeđeno nasilnim ponašanjem i djetetu koje se nasilno ponašalo, što je različito od grubog kažnjavanja djece za učinjenu grešku, koje nakratko zaustavlja nasilje, ali ne podstiče na biranje primjerenog ponašanja i ne popravlja međuljudske odnose.
Takođe, postoji mogućnost da sa roditeljima ili nekim iz porodice porazgovoraš o ovome, da čuješ njihov savjet i da zajednički pronađete rješenje.
Ako u vašoj školi postoji pedagog ili psiholog, korisno je i da sa njim popričate. Ovakve situacije zahtijevaju da se uključe nastavnici, školski psiholozi, pedagozi, sekretar, direktor i svi odrasli koji vam mogu pružiti pomoć i podršku i zaustaviti takvo ponašanje, da ti i druga djeca ne budete žrtve vršnjačkog nasilja.
Postoji više načina da se odgovori na nasilništvo. Neki odgovori su efikasniji od drugih, neki odgovori mogu da poboljšaju, a neki da pogoršaju situaciju. Ne postoji jedan tačan odgovor na nasilno ponašanje, on zavisi od konkretne situacije.
Ako grupa starijih učenika maltretira tebe ili grupu mlađih učenika, najbolje je da sa tog mjesta odmah odete. Može biti dobro da ništa ne kažete i samo se udaljite, neka djeca tada odustanu od daljeg maltretiranja, a neku to izazove da maltretiraju još više. Može biti dobro da glasno kažete – otavite me na miru; prestani; ne sviđa mi se to što radiš/govoriš i odmah otići, jer djeca koja maltretiraju obično ne očekuju da im neko odbrusi.
Nekad može biti bolje da ne popuštaš osobi koja se nasilno ponaša, jer se takva osoba iznenadi kada vidi da se ne plašiš, da si jaka, a nekad je najbolje da trčeći pobjegneš na sigurno mjesto (među veću grupu prijatelja, kod nastavnika, druge zaposlene osobe u školi, bilo koje odrasle osobe i obratiš joj se za pomoć), jer te raspravljanje sa djecom koja se nasilno ponašaju može dovesti u opasnu situaciju.
Obračunavanje te može dovesti u još opasniju situaciju, pogotovo ako su djeca koja se ponašaju nasilno jača od tebe, zbog čega neko može biti i fizički povrijeđen. A uzvraćanje na isti način i tebe čini osobom koja se nasilno ponaša. Nije dobro ni da izazivaš, vrijeđaš, prijetiš osobi/osobama koja se nasilno ponaša/ju jer se tada može/mogu još nasilnije ponašati.
Ako imaš smisla za šalu, šaljivi odgovor na uvredu ili ogovaranje može zaustaviti ogovarača, osim ako ne shvati da mu se rugaš, a tada može nasrnuti na tebe.
Djeca koja se nasilno ponašaju uglavnom se iznenade kad im njihove žrtve kažu da će sve o doživljenom maltretiranju reći svojim roditeljma ako maltretiranje odmah ne prestane. Neka djeca se tada povuku i prestanu da maltretiraju. Nekada je bolje reći da si sve o doživljenom maltretiranju već rekla svojim roditeljima (razrednom starješini; nastavniku; pedagoško-psihološkoj školi; direktoru), kao i da će roditelji preduzeti sljedeći korak - prijavljivanje centru za socijalni rad i policiji ako maltretiranje odmah ne prestane. Važno je da to zaista i uradiš prije nego saopštiš osobi koja se nasilno ponaša. Takođe, to treba da kažeš kada se nalaziš u grupi svojih prijatelja, koji će ti biti podrška ili kada su u blizini nastavnici ili druga zaposlena lica u školi, jer si tada bezbjedna u odnosu na moguću neprimjerenu reakciju osobe koja te maltretira.
Neke od ovih ideja možeš razmotriti sa učenicima koji, kao i ti, doživljavaju vrijeđanje i ogovaranje, odabrati i primijeniti vama najprimjereniji postupak. Zajednički možete bolje smisliti koji odgovor bi dao rezultate, koji ne, a u odnosu na dosadašnje: ponašanje djece koja vas maltretiraju; vaše reakcije; pomoć koju možete da zatražite i dobijete. Najgore je da ćutite i trpite da vas neko maltretira, jer tada djeca koja se nasilno ponašaju nastavljaju sa takvim ponašanjem i sve može da postane mnogo gore.
Veliki pozdrav od Lane, savjetnice „Povjerljivog telefona“.

Sa nama se možeš savjetovati i komunicirati i putem:
FB stranica: www.facebook.com/djecaprijesvega
E-mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Pisani odgovor do korisnika stiže za 3 dana.


20. Pismo, 03.04.2017.
Pitanje: problem koncentracije
Djevojčica, 11 godina: „Moj problem jeste koncentracija“

Odgovor:
Draga djevojčice, hvala što si nam se obratila za pomoć.
Svima nam se desi da smo nečim uznemireni, zabrinuti, da nam je dosadno ili da sanjarimo pa nam to ne da da usmjerimo misli na neki zadatak. Da nam misli odlutaju, može se desiti i kada radimo, i kada učimo ili se igramo, čitamo knjigu. A nekada smo samo lijeni ili se ne posvećujemo dovoljno radu, učenju, školi ili nam se nagomilaju zadaci pa previše različitih stvari treba da uradimo odjednom. Tada je teško da naša koncentracija bude dobra i da budemo uspješni. Pitam se da li je i kod tebe nešto od ovoga ili na drugačiji način imaš problem sa koncentracijom: da li ti je teško da se usmjeriš na jedan zadatak, da pratiš aktivnosti u školi ili nešto drugo; da li osjećaš da je zbog nedovoljne koncentracije tvoj školski uspjeh slabiji ili ima još nešto drugo?
Pretpostavljam da ti je teško da „središ svoje misli“ i vrijeme i energiju posvetiš jednoj aktivnosti. To se često dešava djeci u tvom uzrastu. Razlozi su brojni, od toga da je pažnja kod mlađe djece tek u razvoju i kratkotrajnija, preko velikog broja poruka koje dolaze od spolja pa mozak mora birati na šta će da obrati pažnju, do teškoća koje neka djeca imaju u razvoju i zbog kojih se ne mogu usredsrediti na jednu stvar.
Važno je da znaš da kada si koncentrisana samo na jednu stvar i ništa drugo ne postoji u tom trenutku, tada ćeš postići potpunu pažnju i savladati zadatak. Takođe, koncentracija se može vježbati i ukoliko budeš istrajna može se poboljšati. Na taj način možeš naučiti da duže vremena misliš o jednoj stvari, zadatku, misli, slici, tako da isključiš sve ostalo. Dok tako pratiš svoje misli i kada u tome uspiješ, javiće se i osjećaj zadovoljstva zbog postignutog uspjeha.
Korisno je da prije spavanja napravitiš realan, ostvariv plan za sutrašnji dan i da se pridržavaš plana. Takođe, da pripremiš školsku torbu, tako da, sutradan, u školi imaš sve što ti treba. Važno je ustati na vrijeme i stići u školu laganim tempom, da to ne bude izvor nervoze i pada koncentracije. Na časovima prati, zapisuj ono što je bitno, postavljaj pitanja, traži objašnjenja, na takav način nećeš dati svojoj pažnji da odluta.
Plan treba da obuhvati i određivanje prostora u sobi u kojem ćeš uvijek samo učiti. Iz tog prostora izbaci sve što nije usmjereno na učenje, neka bude uredno i čisto. Kad uđeš u taj dio sobe, sve treba da te posjeća i usmjerava samo na učenje.
Plan učenja znači da ćeš rasporediti dijelove gradiva koje možeš da naučiš u određenom vremenskom periodu i da ćeš imati dovoljno vremena za učenje, odmor, igru, ishranu, spavanje.
Svaki dan, prije nego počneš da rješavaš neki zadatak, odredi sebi cilj, tako će tvoj mozak jasno znati šta treba da radi, a zadatak podijeli na manje dijelove kako bi ti bilo lakše da pratiš. Odredi vrijeme za koje treba da pređeš i savladaš svaki dio. Pažljivo čitaj, prepričavaj glasno prvo manje dijelove onoga što si pročitala. Ponavljaj naučeno svojim riječima, postavljaj sama sebi pitanja - ko, gdje, kada, kako, zašto i odgovaraj, uz pomoć knjige pa sama, sve dok ne budeš sigurna u svoje znanje. Možeš uključiti i druge, roditelje ili drugare koji ti mogu pomoći tako što će u početku sa tobom definisati cilj i podijeliti ga na manje dijelove, pomagati da provjeriš naučeno. Odredi veći dio gradiva koji možeš da naučiš za 45 minuta, napravi pauzu, pa uči sljedeći dio gradiva i tako ispunjavaj dio po dio plana.
Isplaniraj i pauze, koje treba da budu kratke, da ne izgubš koncentraciju. Vjerujem da ćeš moći da održiš koncentraciju 45 minuta i da za to vrijeme učiš, a onda napravi pauzu od 15 minuta.
Za vrijeme pauze se razmrdaj, prošetaj, poslušaj/zapjevaj omiljenu pjesmu, popij vodu ili pojedi voće.
Nekada ćeš naučiti manje od onoga što si zacrtala, a nekada više, nekada ćeš uspijevati da zadržiš koncentraciju, nekad će ti misli odlutati, to je sasvim u redu.
Neko se bolje koncentriše u jutarnjim, neko u popodnevnim ili večernjim satima pa je dobro da baš tada uči. Takođe, kada prepoznaš dio dana u kojem imaš dobru koncentraciju, tada uči najteže gradivo.
Pomaže i kada nakan svakog uspješno obavljenog zadatka odrediš sama sebi malu nagradu.
Jedna zabavna igra – čitanje pjesimce naopačke, zahtijeva veliku koncentraciju i na zabavan način vježba usmjeravanje pažnje. Ima i drugih vježbi za koncentraciju.
Vjerujem da se na ponuđene načine koncentracija može dobro kontrolisati i razvijati. Takođe, znam da treba uložiti trud i da se to isplati: na polju učenja, u početku ćeš više vremena provoditi učeći, a kada naučiš da usmjeriš punu pažnju na učenje, vrijeme za učenje će se skraćivati i imaćeš više vremena za druge stvari koje voliš. A zavoljećeš i učenje.
Svi imamo iskustvo sa skretanjem pažnje i desi nam se da odjednom, na poslu ili školi, počnemo misliti o drugim stvarima. Ako se to dešava duži vremenski period pa si zbunjena, rasijana i drugi (vršnjaci, roditelji, nastavnici) to primjećuju kod tebe, onda je možda potrebno potražiti stručnu pomoć. Možeš pisati ponovo i „Povjerljivom telefonu”, sa detaljnijim opisima svojih teškoća oko koncentracije kako bismo zajednički razmotrili i shvatili šta je tvoj izazov i kako ga da ga na pravi način prevaziđeš.
Veliki pozdrav od Lane, savjetnice „Povjerljivog telefona“.

Sa nama se možeš savjetovati i komunicirati i putem:
FB stranica: www.facebook.com/djecaprijesvega
E-mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Pisani odgovor do korisnika stiže za 3 dana.


19. Pismo, 03.04.2017.
Pitanje: ogovaranje i privatni problemi
Djevojčica 12 godina: „Problema između drugara nema tj. sve kažemo razrednom, a što se tiče mojih problema ima samo privatnih tj. porodičnih. I malo me nervira ovo izdvajanje po grupama u školi, ogovaranje i ostalo.“

Odgovor:
Draga Djevojčice,
Mnogi problemi u vašem uzrastu mogu predstavljati veliko opterećenje i ostaviti trag.
Jako mi je drago što što u vašem razredu vlada lijepa, drugarska atmosfera i što si ti, kao i tvoji drugari, slobodna da izneseš određeni školski problem svom razrednom starješini. Njegova reakcija utiče na koji način se u vašem odjeljenju razvija saradnja i stiče povjerenje kako prema razrednom starješini, tako i između vas drugara.
Ipak, kao i svuda, nije sve uvijek najsjajnije. Istakla si kako ti u školi smeta izdvajanje po grupama i ogovaranje. Kada na to skrenete pažnju vašem razrednom starješini, on može da razgovara sa drugim razrednim starješinama o rješavanju problema koji se dešavaju između odjeljenja, drugih razreda.
A neke stvari možemo riješiti i sami sa sobom, u komunikaciji sa svojim prijateljima, ali i sa i sa onima sa kojima imamo nesporazum. Ljudi nijesu jednaki, kao ni prsti na našim rukama. Iz toga proizilazi da se sa nekim možemo slagati više, a sa nekima manje, da se nekome možemo povjeriti, a nekome ne, da u nekome vidimo sigurnost i povjerenje dok nam druge osobe ne djeluju tako. Nekada imamo predrasude prema drugima (unaprijed ih odbacujemo zbog nečega što mislimo da znamo o njima) ili ne dajemo drugim osobama za pravo da uđu u naš krug ljudi (mislimo da smo bolji od drugih, činimo da se drugi osjeća loše u našem društvu). Ipak šansu treba dati svakome: sebi da budemo otvoreni da upoznamo druge, drugima da nam se pokažu u pravom svijetlu. Takođe, treba se truditi da, tokom života, upoznamo što više ljudi, a i samim tim raznih životnih priča, jer na taj način obogaćujemo svoje iskustvo i razumijevanje drugih i sebe u odnosima sa drugima. U svakom okruženju postoje grupe ljudi sa kojima nam je ugodnije druženje zato te grupe i opstaju.
Priče rekla-kazala postoje oduvijek, dešavaju se među članovima porodice, prijateljima, u komšiluku, školi, na poslu, u novinama, televizijskim serijama... Nekad je to na nivou bezazlenog brbljanja i ispunjavanja vremena, neko uživa da prepričava događaje, neko to radi bez da provjeri istinitost onoga što je čuo, a nekad se pretjera pa ogovaranje postane opasno. Opasno je kada se zlonamjerno pridodaje ili mijenja sadržaj događaja ili se pripisuju lažne osobine nekoj osobi. Tada se kvare međuljudski odnosi i povrijeđuju ljudi. Nekad se izmišljaju priče samo da bi se neko ocrnio i da se ogovarč zbog toga osjeća važan, da preuzme mjesto osobe koju ogovara, da se oslobodi svog osjećanja zavisti. To je ogovarču lakše nego da se ugleda na osobu koju ogovara i uloži napor da takvim radom i ponašanjem ostvaruje slična postiguća.
Ljudi rado daju mišljenje o drugima, nekada „iza leđa“ iskazuju neprijateljski stav o drugima, a vremenom se nauči da to ne treba da se radi kada ti drugi nisu prisutni. Umjesto da se ogovaranjem pokušava isključiti neka osoba, bolje je da se jasno kaže ono što ne odgovara, bez optuživanja osobe s kojom je došlo do nesporazuma. Na taj način se javno pokazuje želja da se popravi odnos i uspostavi saradnja. To je dobar način da se rasprave nesporazumi, poprave greške i započne druženje na zdravoj osnovi.
U pravu si, o porodičnim problemima se ne govori javno zbog doživljaja privatnosti. Nije lako govoriti o porodičnim problemima i zbog osjećaja pripadnosti porodici, zbog čega se porodični problemi često kriju, negiraju, potiskuju, a stalno su u mislima i tište. Takođe, to je stvar povjerenja  i potrebe da se voli i bude voljen pa djeca rade sve što znaju kako bi mogla da nastave da vole bliske osobe, da zadovolje bliske osobe i dobijaju od njih uzvratnu ljubav. Djeca su nekad zbunjena porodičnim problemima, misle da sa njima ili njihovim porodicama nešto nije u redu zbog problema koje imaju.
Većina roditelja nastoji da pruži djeci najbolje što može: njegu, ljubav, bliskost, emocionalnu toplinu, materijalne stvari, uzore, ideale, vrijednosti, pravila ponašanja, vaspitanje, obrazovanje, zaštitu, utjehu... Većina djece se ponaša ili teži da se ponaša primjereno. Nekad nešto nedostaje, zapne, krene kako ne treba, nekad su problemi u odnosu između roditelja, nekada između roditelja i djece ili između drugih članova porodice. Neke porodice ne vole da iznose svoje probleme ni da traže pomoć. Kada problemi duže traju i ne rješavaju se, svi članovi počnu da pate. Posebno pate djeca, koja strahuju od ishoda zamišljajući šta sve loše može da se desi. Razgovor sa osobom od povjerenja, koja umije da gleda svijet onako kako ga dijete vidi, može da pomogne djetetu da zamisli i ostvari dobra rješenja ličnih i porodičnih problema.
Hvala ti na ukazanom povjerenju i budi slobodna i hrabra za razgovor o svakom problemu, ili u vezi informacija koje želiš da saznaš, a ja ti stojim na daljem raspolaganju za razgovor.
Veliki pozdrav od Nađe, savjetnice „Povjerljivog telefona“

Sa nama se možeš savjetovati i komunicirati i putem:
FB stranica: www.facebook.com/djecaprijesvega
E-mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Pisani odgovor do korisnika stiže za 3 dana.


18. Pismo, 03.04.2017.
Pitanje: poraz u igri
Pitanje: Djevojčica 12 godina: „Posvađala sam se sa sestrom oko igranja karti. Ništa strašno.“

Odgovor:

Draga Djevojčice,
Naravno da nije strašno, čak je korisno i zabavno, ukoliko se svi ne počnu zabavljati na tuđi račun.
Svaka igra za sobom povlači i jedan od glavnih motiva, a to je motiv za pobjedom i motiv za takmičenjem. Ti motivi nas podstiču da budemo najbolji u onome u čemu smo se oprobali. Ipak to za sobom zna povući i negativne posljedice, kao što su nepoštovanje pravila kako bi se postigao cilj, česta ljutnja ukoliko gubimo u nekoj igri i mnogi drugi. Igra je prostor u kome se razvija našta mašta, kao i mozak, u osmišljavanju različitih poteza ka ostvarenju cilja.
Najteže je biti umjeren, u igri i u životu, svima, a to se uči. Poznat mi je osjećaj ljutnje i svađe u društvenim igrama, ko se zbog toga nije posvađao? Ko to ne savlada u djetinjstvu, neprimjereno se ljuti i pati i kad odraste.
Za početak, kada započneš igru, pokušaj sebi postaviti neke od osnovnih ciljeva: pokušaj biti strpljiva i nemoj reagovati na svaku sitnicu. Ako vidiš da si u svađi otišla predaleko i da si rekla nešto što nije trebalo, izvini se za to. Ako si i dalje jako ljuta kaži to i pronađi prihvatljiv način da se smiriš. Zaustavi poriv da vičeš, otiđi u svoju sobu, radi ono što te smiruje (hodaj, skači, diši duboko, broji do sto, uključi muziku, pjevaj, zgužvaj, pocjepaj papir koji ti ne treba...), zatim, smireno razmisli malo sama o svemu, a kad si skriz mirna, vrati se, saslušaj i drugu stranu. Ako je situacija obrnuta, posavjetuj svoju sestru na ovakav način. Tada imate dobre izglede za srećno pomirenje.
Normalno je biti ljut, iskazati ljutnju na način da niko ne bude povrijeđen (u redu je reći-glupe karte, nije u redu reći drugome-ti si glup; u redu je reći-baš sam se naljutila, nije u redu reći-ti si grozna, uvijek me pobijediš), jer poslije toga dođe smirenje. Problem je kada se ljutnja trpi u sebi, gaji, održava jer u nekom trenutku može da izbije na nekontrolisani način (izgovore se ružne riječi, bace karte, gurne stol, druga osoba, javi se želja za osvetom, započne svađa, tuča). ; Svi nekad pogriješimo u postupanju, tada treba naći način da se učinjena šteta popravi.
I djeci i odraslima je teško kada gube, kada je neko „bolji“ od njih, dok ne nauče da se ne upoređuju sa drugima, da cijene i svoje i tuđe sposobnosti, da je poraz i gubitak dio igre i života, kao i da je ponekad nastao zbog naših sposobnosti, a ponekad slučajno. Završetak igre karata zavisi od sposobnosti (kako računamo, pamtimo podijeljene i izbačene karte, šta drugi igrač odigrava, procenjujemo sljedeće korake), ali i od sreće (koje katre su nam podijeljene).
Realnost je da možemo pobijediti, ali i izgubiti, kao i da ćemo mi nekoga u životu nadmašiti, a neko nas. Neko jako želi da pobijedi, neko ne može da podnese poraz (jako se trudi, a ne uspije) pa počne da vara u igri. Zbog toga je važno naučiti da se varanjem ne postižu stvarni rezultati, da time varamo i druge i sebe, zbog čega ni zadovoljstvo pobjedom nije stvarno, rizikujemo nove svađe, gubitak povjerenja, poštovanja i samopoštovanja. Važno je igrati fer i razumjeti kako se osjeća poražena osoba.
Odnosi među djecom u porodici su svakako različiti, oni su često mješavina različitih ponašanja: prihvatanja, takmičenja, odbacivanja, svađanja, mirenja... i osjećanja: ljubavi, ljubomore, straha, ljutnje, sreće... Braća i sestre su mnogo bliski i baš ti bliski odnosi donose velika očekivanja, nekad nerealna, iz kojih nastaju svađe. Od velike je važnosti znati da su povremene svađe razumljive, prihvatljive i normalne. Braća, sestre kao i roditelji ne mogu uvijek razumjeti tvoje želje i potrebe, da te nešto, u nekom trenutku možda povrijedilo ili da nisu pravedno postupili kada si ti u pitanju. Takođe, ni ti uvijek ne prepoznaš šta je njima potrebno ili ne znaš kako da im to daš.
Braći i sestrama međusobne svađe mogu biti teret, a roditeljima posebno teško pada kada vide svađu između svoje djece pa to često prekrate po kratkom postupku, presude ko je kriv, viknu, kazne, razmišljaju gdje su oni pogriješili, da li su neuspješni roditelji. Sve dok ne shvate da je i to jedan od načina da se nauče međuljudski odnosi: da se dijeli, da se bude tolerantan, da se oprosti, da postoje različiti načini za rješavanje problema, da se voli i onaj na kojeg si se naljutio jer je uradio nešto što ti nije po volji, da se čestita drugome na uspjehu, da se utješi onaj ko je doživio poraz, jer to proizilazi iz bliskosti i topline odnosa braće, sestara, roditelja.
Nekada roditeljsko presuđivanje završi kao upoređivanje djece, što može izgledati kao isticanje kvaliteta samo jednog djeteta. To može pojačati svađe između djece, a djete koje se često okrivljuje za svađu može pomisliti da nije dovoljno dobro, da ga roditelji ne vole dovoljno, da ne zaslužuje roditeljsku ljubav, izazvati ljubomoru i povod za nove svađe. Ako se osjećaš na takav način, dobro je da to kažeš roditeljima i sestri, iskreni razgovor je dobar osnov za stvaranje osjećaja zajedništva i odnosa u kojem svako brine o sebi i o drugima.

Veliki pozdrav od Nađe, savjetnice „Povjerljivog telefona“

Sa nama se možeš savjetovati i komunicirati i putem:
FB stranica: www.facebook.com/djecaprijesvega
E-mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Pisani odgovor do korisnika stiže za 3 dana.


17. Pismo, 03.04.2017.
Pitanje: odbačenost u vršnjačkoj grupi
Djevojčica 11 godina: “Nemam veliki problem, samo me muči što sam veoma dobra učenica i ne slušam muziku i ne oblačim se kao moji drugari pa se zbog toga osjećam drugačije i odbačeno”.

Odgovor:


Draga Djevojčice,
U tvojim godinama svi se mijenjaju, ne samo u fizičkom izgledu, načinu oblačenja, nego i u razmišljanju, osjećanjima i ponašanju. U mnogo čemu ste slični, ali i različiti. Razlikujete se i po tome kako prihvatate, razumijete i poštujete različitosti.
Svaki čovjek je poseban i svaka osoba na različit način iskazuje sebe svojoj okolini. Stara narodna poslovica kaže „Odijelo ne čini čovjeka“. Ipak, često se baš na osnovu stila oblačenja donosi o nekome zaključak koji nije tačan. Način oblačenja podliježe našem ukusu, našim mogućnostima, našem osjećaju i potrebama. Neko prati modu, neko se ugleda na nečiji stil, nekome je važno da je odjeća udobna, neko voli da odjećom zadivi druge, nekome je važna marka odjeće, neko traži jedinstven dizajn, posebnu boju, neko svemu doda neki svoj pečat, spoji nespojivo, neko je skroman, stidljiv pa voli da mu je odjeća neupadljiva... Neko imitira poznate ličnosti, roditelje, nastavnice, sestre, najbolje drugarice, neko želi da bude drugačiji baš po načinu oblačenja.
Pravila oblačenja govore da svi koji borave i ulaze u školu treba da budu pristojno i uredno obučeni. U školi ne treba nositi izazovnu odjeću (kratke suknje, šortseve, bermude, majice bez rukava, sa dubokim izrezom, usku odjeću, helanke), obuću sa štiklom, upadljivu šminku i frizuru jer je to neumjesno za školsku i radnu sredinu.
Što se tiče stila oblačenja van škole, svakako da je tu naša mašta otvorenija i možemo nositi različite stvari, u zavisnosti od mjesta i prilike, sa dozom pristojnosti. Stil oblačenja je nešto što se gradi tokom cijelog života, mijenja u zavisnosti od uzrasta, trenutnih osjećanja, raspoloženja. On daje lični pečat koji osoba stavlja na svoj spoljašnji izgled.
Isto kao i stil oblačenja tako i svaka osoba posjeduje različit ukus za muziku. Neko uživa u slušanju strane muzike, zabavne, narodne ili klasične i to predstavlja lični izbor i sklonost prema nečemu. Muzika može biti način na koji se neko opušta i relaksira od napornog dana, briga, a svako pronalazi neki svoj pravac i otkriva šta mu najviše odgovara. Isto tako i neslušanje muzike je u redu. Neko se relaksira, uživa uz sport, neko uz dobru knjigu, a neko uz film, druženje, neko voli da je malo sam. Sve su to male stvari koje čine našu ličnost i koji grade naš, poseban način na koji usmjeravamo svoje slobodno vrijeme, organizujemo život.
Muzika je često sastavni dio različitih životnih događaja: svečanih, tužnih, radosnih. Neko stalno sluša muziku, uči i radi uz muziku. Neko rado pjeva i pleše uz muziku, neko ima „dvije lijeve noge“ za muziku. Nekome je važna muzika, neko više pažnje obraća na tekst pjesme. Muzika je nekad dobra tema za početak razgovora i druženja. Možeš pokušati da slušaš muziku sa nekim od društva, možda ti se neki muzički pravac dopadne. A možeš i ponuditi razgovor o svojim interesovanjima za neku drugu temu.
Vjerujem da je teško osjetititi se odbačenom. Nekada se čini jednostavnije nekoga odbaciti jer je „drugačija“, nego upoznati „drugačiju“. Bude ruganja zbog drugačijeg izgleda, kao i odbacivanja zbog toga što se neko ističe znanjem i školskim uspjehom. Tako vršnjačka grupa gura „drugačiju“ u svoje okvire, a „drugačija“ strepi od njihove reakcije, povlači se, ljuti, tuguje. Nekada baš to pomogne da „drugačija“ ojača, da nauči da zastupa svoja prava i bori se za sebe.
Želim ti da se ne obeshrabriš, već da se pokažeš svijetu. Potraži u odjeljenju osobu sa kojom možeš da podijeliš mišljenje, koja ne traži da se neko mijenja da bi bio prihvaćen. Prijatelj u školi ili izvan škole ti može dati utjehu i ideju za rješavanje problema. Uz jednog prijatelja pridružiće se i drugi. A djeca koja odbacuju druge i sama su nesretna, nezadovoljna, pokušavaju na pogrešan način da budu uspješna u očima drugih.
Zato je važno da o svom osjećaju odbačenosti u odjeljenju razgovaraš sa razrednim starješinom ili nekim drugim nastavnikom u kojeg imaš povjerenje. To može biti tema za čas odjeljenske zajednice, ispričana neutralno, kao priča u kojoj se ti ne moraš pominjati, a veoma je korisno za čitavo odjeljenje. Tako djeca mogu da nauče da prepoznaju kada se neko osjeća odbačeno, neshvaćeno, usamljeno, tužno i kako da pomognu jedni drugima da bi se svi članovi odjeljenske zajednice osjećali prijatno. Da to saopštiš razrednom starješini može ti pomoći drugarica/drug iz odjeljenja, tvoji roditelji, psiholog ili pedagog škole. To je način da se predstaviš odjeljenju na drugačiji, svoj način i da oni koji te odbacuju shvate koliko gube zbog takvog svog ponašanja i nauče da razgovaraju i ponašaju se na bolji način.
Vjerujem da imaš mnogo toga u sebi osim svog načina oblačenja, dobrih školskih rezultata i nezainteresovanosti za muziku i da će, kada to pokažeš drugima, mnogi željeti da budu tvoji prijatelji. Neki od njih možda još nisu spremni, zbog toga su na gubitku.

Veliki pozdrav od Nađe, savjetnice „Povjerljivog telefona“

Sa nama se možeš savjetovati i komunicirati i putem:
FB stranica: www.facebook.com/djecaprijesvega
E-mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Pisani odgovor do korisnika stiže za 3 dana.


16 PISMO, 03.04.2017.
Pitanje: školske krađe
Djevojčica, 11 godina: „Čula sam da se u našoj školi kradu pare. Plašim se da mi neko ne ukrade i telefon i pare! Šta da uradim ako se to desi?“

Odgovor:

Draga Djevojčice,
Vjerujem da nije lako ići u školu sa strahom. Tvoje strahovanje su izazvale informacije da neko krade u školi. Takve i slične informacije koje se šire po školi izazivaju sumnju, brigu, privlače pažnju, ukazuju na opasnost. Nekada ih nije lako provjeriti pa se ne zna od koga je priča potekla, kome je nešto/šta ukradeno, ko je ukrao, iz kojeg je razreda, odjeljenja, da li je ukradeno vraćeno. Takođe, sigurno je da svako ko prenosi informacije doda po nešto ili izmijeni ili nešto ispusti. To se uglavnom radi nanamjerno, zato što ne zapamtimo dobro sve što čujemo pa je dobro prvjeriti da li smo dobro čuli, razumjeli i prenijeli. A nekad neko i namjerno nešto doda, da priča bude interesantnija ili opasnija.
Nije loše da se plašimo, strah nas čuva u opasnim situacijama, kaže nam da budemo oprezni. Nekad se plašimo bez razloga pa je dobro provjeriti istinitost informacija koje su nas uznemirile.
U školskoj sredini postoje različiti učenici. Svi oni posjeduju različite moralne i karakterne osobine. Druženje utiče da uvide šta je dobro, a šta treba svako kod sebe da mijenja. Nekad je u tome potrebna i pomoć odraslih.
Mnogi đaci nose sa sobom određenu svotu novca kojom bi se moglo kupiti osnovno što je potrebno za taj školski dan (doručak, školski pribor). Kažem osnovno, jer veća svota novca stvara brigu da se ne izgubi novac ili da nekoga ne izazove na krađu. Svako je najprije sam dužan da čuva svoje stvari.
Školske aktivnosti, odlazak na odmor čine da su dječije misli su usmjerene na druge stvari, a ne na čuvanje novca pa se često dogodi da djeca zaborave da odlože vrijedne stvari i samim tim novac ili telefon završi u nečijim drugim rukama. Nekada neko izgubi telefon, neko nađe izgubljeni telefon. Neko vjeruje da može da uzme ono što je pronašao, a neko da treba da traži vlasnika izgubljene stvari ili da nađenu stvar preda nastavniku. Može se desiti da tako krene priča o krađi, a da namjere o krađi nije ni bilo.
Zato bih voljela da mi kažeš nešto više o navedenoj problemu: da li je bilo sličnih događaja u vašem odjeljenju i kako ste, sa kim o tome razgovarali?
Bilo kakav problem da se desi u odjeljenju, o tome je dobro, iskreno i otvoreno, sa međusobnim uvažavanjem, razgovarati unutar odjeljenja. Neke probleme mogu riješiti sami učenici, oni između kojih je nastao nesporazum ili uz pomoć vršnjaka. To treba uraditi smireno, bez optuživanja, reći šta se dogodilo, ponuditi rješenje, čuti drugu stranu i prijedloge drugih rješenja pa zajednički izabrati rješenje koje svima podjednako odgovara. Svako može da pogriješi i da popravi grešku. Samo treba pružiti šansu. Kada se problem uspješno riješi, vrati izgubljeno, nadoknadi šteta i učenici, koji su bili u sukobu, se uspješno pomire, to je za svaku pohvalu. Nakon pomirenja, mogu odlučiti da zajedno upoznaju s time čitavo odjeljenje, razrednog starješinu. Odjeljenje je zajednica učenika i razrednog starješine, predmetnih nastavnika. Tu se provode školski dani i godine, dijele brige, problemi, radosti, tuge, uspjesi, slično kao i u porodici.
Ako učenici ne uspiju sami da riješe problem, dobro je da se obrate razrednom starješini, pedagoško psihološkoj službi škole, drugom nastavniku, tražeći od njih da im pomognu da riješe problem i povrate prijateljske odnose.
Dobro je sa problemom, svojim brigama, strahovima upoznati i roditelje, čuti njihovo mišljenje, dobiti pomoć i utjehu.
Odrasli u koje djeca imaju povjerenje usmjeravaju djecu na sticanje vrijednih osobina i na prijateljske odnose. Takvi odrasli reaguju na sve događaje koji se dešavaju u odjeljenju i reaguju odmah, tražeći pozitivna rješenja. Tako uče i podržavaju djecu da mirno rješavaju probleme i da je to važnije od kažnjavanja kako bi atmosfera u razredu bila svima prijatna.
Nadam se da sam obuhvatila tvoje pitanje i očekujem tvoj odgovor i pitanja ukoliko moj odgovor ne sadrži željene informacije. Još jednom ti se zahvaljujem na ukazanom povjerenju.
Veliki pozdrav od Nađe, savjetnice „Povjerljivog telefona“

Sa nama se možeš savjetovati i komunicirati i putem:
FB stranica: www.facebook.com/djecaprijesvega
E-mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Pisani odgovor do korisnika stiže za 3 dana.


15 PISMO, 26.11.2013.
Pitanje: pravno na igru
... Šta da radim kada me majka tjera više da učim, a manje da se igram? Mama me tjera samo da učim, a tata joj kaže – pusti je da se igra, šta mislite da li je to u redu?

Odgovor:

Zdravo!
Hvala ti što si se obratio Povjerljivom telefonu i odlučio da podjeliš svoju nedoumicu sa nama.
Iz pitanja koje si poslao, čini se da si zbunjen zbog poruka koje dobijaš od roditelja. Dešava se (u nekim porodicama), da je jedan od roditelja blaži, popustljiviji, tolerantniji, dok drugi roditelj veći naglasak stavlja na disciplinu i rad. Ukoliko roditelji nisu usklađeni u stavovima (istovremeno daju djeci različite zadatke), djeca mogu ostati zbunjena, ne znajući zapravo šta se od njih očekuje ni kako je najbolje da se ponašaju. Koliko sam mogla da zaključim, iz poruke koju si poslao, zbog različitih stavova roditelja i ti imaš nedoumicu ko je od njih dvoje u pravu.
Većina roditelja voli svoju djecu najviše na svijetu i želi im dobro, a baš u ime ljubavi i brige o djeci nekada previše popuštaju ili previše traže od djeteta. Neki roditelji žele da njihovo dijete što duže uživa u radostima djetinjstva pa ne postavljaju pravila ponašanja. Za neke roditelje, onog trenutka kada uđe u školu, dijete postaje samo đak i čitav život mu se organizuje samo u odnosu na školu.
Prirodno je i da se dijete bolje slaže sa roditeljem koji je istog ili sličnog mišljenja kao dijete. To može biti dobro za dijete, ali i ne mora. Zato je dobro da dijete, mama i tata o problemu koji si iznio, ali i o svemu drugome što je važno za dijete, otvoreno i slobodno razgovaraju. Tako svako od njih može da kaže šta želi, misli, očekuje, šta ga brine, kako se osjeća. I to je dobar način da se dogovore šta je najbolje da se uradi.
Ono što bih željela da ti kažem je da su i učenje i igra sastavni dio djetetovog života. Slažem se sa mamom da je jako važno da djeca od najranijeg uzrasta svoje zadatke  izvršavaju redovno i najbolje što mogu. No, uspjeh u školi i ne igra glavnu ulogu, jednako je važno sticanje radnih vještina, navika, izgrađivanje odgovornosti. Kroz takve izazove djeca rastu i postaju zrelija. Zbog svega ovoga, školske obaveze su jako važne. Važno je i kada učiš, da to ne radiš samo zato što mama tako kaže. Učenje je nešto što radiš zbog sebe. Redovno izvršavanje školskih obaveza je način da stekneš različita znanja i izgradiš lijepu sliku o sebi, ali i da o tebi lijepo misle roditelji, nastavnici, drugari/ce... Prijatno nam je kad nas drugi gledaju u pozitivnom svjetlu.
Sa druge strane, igra i slobodno vrijeme i te kako su važni i u tome se slažem sa tvojim tatom. U poruci nisi napisao da li imaš neki hobi, da li se baviš nekim sportom. Druženje sa prijateljima/cama, bavljenje sportom, plesom, razne kreativne aktivnosti jako su važne za svako dijete. Na ovaj način djeca takođe uče (stvari koje se ne uče iz knjiga), razvijaju svoju kreativnost... Igra može učiniti sve zabavnim pa i samo učenje. Istovremeno igra je i divan način da se odmoriš od školskih obaveza. U igri knjiga može da postane doživotni prijatelj, svako se sjeća bajki koje su mu roditelji čitali u djetinjstvu. U igri dijete uči da sarađuje, da pomaže i dijeli sa drugima. Igra sa vršnjacima podstiče djecu na rješavanje različitih problema, na prenos i usvajanje različitih znanja. U igri djeca ispoljavaju svoja osjećanja. Igra pomaže da se smanji pritisak i nervoza koja se javlja kod djeteta u vezi sa učenjem ili sa brigom roditelja da li će dijete postići najbolje školske rezultate. Važno je i vrijeme provedeno u igri sa roditeljima.
Zato nije dobro da se odričeš slobodnog vremena radi učenja niti da vrijeme provodiš samo igrajući se, a pri tom zanemariš školske ili druge obaveze. Obaveze koje imamo moramo ispunjavati redovno (i djeca i odrasli), u čemu nam pomaže organizacija vremena. Kada  napuniš baterije u igri, kada učiš redovno i ne dozvoljavaš da se gradivo i domaći zadaci nagomilavaju, postizaćeš bolji uspjeh u školi i imaćeš više slobodnog vremena. Bitno je da jedan period dana izdvojiš kako bi se odmorio i uživao u aktivnostima koje te čine srećnim. Da bi ti bilo lakše, možeš probati da osmisliš i zapišeš svoj lični, svakodnevni raspored koji će ti pomoći da vrijeme iskoristiš na najbolji način. Ako je potrebno, potraži pomoć roditelja u tome. Kada napraviš i primijeniš dobru organizaciju, mama neće imati potrebu da ti prigovara oko učenja, tata neće biti zabrinut da li se dovoljno igraš, ti ćeš imati dovoljno prostora za učenje, igru i odmor. Tako ćete svi troje biti podjednako zadovoljni.
Nadam se da sam u odgovoru uspjela da razriješim dilemu koju si imao. Ukoliko imaš još neka pitanja vezano za učenje ili neke druge nedoumice možeš ponovo pisati!
Djeca nam se javljaju i preko telefona, na broj - 080 081 550, a naši savjetnici dežuraju svakog radnog dana od 16-19 sati. Ako imaš mogućnost da koristiš fiksni telefon, možeš nas nazvati i u tom slučaju tvoj poziv je besplatan. Osim putem Foruma: www.djecaps.me., možeš nam pisati i preko našeg e-maila: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.. Ako koristiš Fejsbuk, našu adresu  ćeš vidjeti u gornjem desnom  ćošku.
Pozdrav od Katje,
Savjetnice Povjerljivog telefona.
Pročitano: 209 puta


14 PISMO, 14.11.2014.
Pitanje: odlasci kod tate
... Moji roditelji su se razveli, a mama mi ne da da idem kod tate. Šta da radim?

Odgovor:

Zdravo!
Hvala ti što si odlučio da sa „Povjerljivim telefonom“ podijeliš priču o razvodu roditelja.
Razvod roditelja je situacija koja uznemirava svako dijete. Kada do toga dođe, u životu djeteta zbivaju se brojne promjene. Jedan roditelj prestaje da živi u istoj kući, mijenjaju se odnosi između mame i tate, počinješ i ti sam da se mijenjaš - osjećaš, ponašaš se i misliš drugačije. Sigurno da je potrebno puno truda, vremena i ulaganja da bi se prilagodio na novonastalu situaciju. Vjerujem da ti postane teže izraziti svoja osjećanja, pričati o onome što te brine ili plaši, pitati sve što te zanima. Sigurno se pitaš zašto ti i pored svega toga mama ne dozvoljava da ideš kod tate.
Mora da je teško kada te tjeraju da biraš stranu, a ti ih i dalje podjednako voliš i oboje su ti jednako potrebni. Ponekad roditelji donose odluke za koje misle da su najbolje za tebe, ali ne znaju da ti zapravo osjećaš i želiš nešto drugo. Zato je dobro da im kažeš kako se osjećaš i pokušaš da im objasniš zašto ti ta mamina odluka ne prija. Takođe, važno je da ih pitaš o svemu što te u vezi razvoda brine, plaši, zanima. To ti pomaže da shvatiš šta se s tvojom porodicom dešava, da se navikneš na nove porodične odnose i sačuvaš sve što si do sada imao sa svojim roditeljima: ljubav, povjerenje, razumijevanje, zajedničko vrijeme, ono što ste zajedno radili... Pomaže i roditeljima - da tebe razumiju.
Nisi ništa napisao o tome da li si pokušao da razgovaraš sa mamom i kažeš joj kako se ti osjećaš kada ti ne dozvoli da posjećuješ tatu? Možda mama nije bila spremna za razgovor o tome ili brine kako je tebi kod tate pa možeš ponovo pokušati. Šta o tome misli tata, da li si sa njim podijelo svoje nezadovoljstvo? Dobro je da svoja pitanja postaviš roditeljima, da ih pozoveš oboje da ti zajednički odgovore kako će vaš život ubuduće izgledati. Tada i ti njima možeš reći šta bi ti sve volio u vezi toga.
I mami i tati je potrebno vrijeme i trud da se priviknu na novu sutuaciju. Razvod je teška situacija i za njih: zabrinuti su, tužni, možda i ljuti jedno na drugo pa “ratuju” jedno protiv drugoga. Zbog toga im može biti teško da razgovaraju jedno sa drugim i sa tobom, da odgovaraju na tvoja pitanja. Tako im postane teško i da se dogovore: sa kim i gdje ćeš ti živjeti nakon razvoda, kako će oni nakon razvoda razgovarati, kako ćeš ti razgovarati sa njima i viđati se sa tatom, koji nakon razvoda živi na drugom mjestu. Možda im je, mami ili tati, teško da prihvate činjenicu da je zajedničkom životu došao kraj. Možda ne znaju da svako dijete tuguje za roditeljem od kojeg je odvojeno i da to što svako dijete pa i ti imaš potrebu da budeš u čestom kontaktu s tatom, koji više ne živi sa tobom. I da to što želiš i rado ideš kod tate ni u kom slučaju ne smanjuje tvoju ljubav prema mami, s kojim si nastavio živiš.
Za sve vas, posebno za tebe, važno je da prestanu roditeljske svađe ili roditeljsko ćutanje. Važno je i da tebi bude omogućeno da se viđaš s tatom od kojega te je razvod odvojio, uvijek, kada i koliko želiš, dok god se kod tate osjećaš prijatno. I važno je da te mama i tata čuju.
Nekada roditelji ne uspiju sami da se snađu i organizuju poslije razvoda. Nekim roditeljima pomognu prijateljski savjeti, a nekim je roditeljima potrebna pomoć stručnjaka da prebrode razvod i da počnu da se ponašaju onako kako je to za najbolje za njihovo dijete. A svako ko želi da poboljša svoj život može da nauči da se ponaša na drugačiji način od onog koji je doveo do problema i da u vezi toga zatraži pomoć. Razgovor koji ti započneš sa roditeljima može ih pokrenuti na drugačije razmišljanje i ponašanje.
Ako želiš, možeš nas kontaktirati i putem „Povjerljivog telefona“ (080 081 550), koji je besplatna usluga, dostupna pozivom sa fiksnog broja, svakog radnog dana od 16 do 19 sati.
A ovo su naši drugi kontakti za savjetovanje i komunikaciju: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.; Forum: www.djecaps.me/forum.php; Skype: djecaprijesvega; FB stranica: www.facebook/djecaprijesvega. Pisani odgovor stiže do tebe u roku od tri dana.
Milica, savjetnica Povjerljivog telefona
Pročitano: 169 puta


13 PISMO, 08.11.2013.
Pitanje: ogovaranje
... drugarice me ogovaraju iza leđa da li da se družim više sa njima?

Odgovor:
Zdravo!
Hvala ti što si sa „Povjerljivim telefonom“ želiš da razgovaraš o svom problemu.
Priče rekla-kazala su prisutne među djecom, ali i među odraslima: kod članova porodice, prijatelja, u komšiluku, na poslu, u novinama, televizijskim serijama... Nekad je to na nivou simpatičnog brbljanja, tek da se bez štete ispuni slobodno vrijeme, a nekad se pretjera pa ogovaranje postane opasno. Problem nastaje kada se takvi razgovori pretvore u laži i širenje lažnih priča. Tada se kvare međuljudski odnosi i povrjeđuju ljudi.
Neko voli da prepričava događaje, a neko da pridodaje, mijenja ili izmišlja sadržaj. Neki ljudi rado daju mišljenje o drugima, naročito kada ti drugi nisu prisutni. Neko nema hrabrosti da jasno kaže ono što mu ne odgovara pa mu je lakše da ogovara.
Ogovaranje nekada dolazi iz ljubomore i zavisti, sa željom da se osoba koja je predmet ogovaranja povrijedi, zaustavi u napredovanju, uništi. Posebno je opasno ako osoba koja ogovara uživa u tome što radi, bez razmišljama o svom ponašanju i posljedicama takvog ponašanja.
Ogovaranje je pogotovo je neprijatno kada to osjetiš na sopstvenoj koži. Sigurno si se osjećala veoma loše kada si primijetila da ti drugarice šapuću iza leđa. Kada nam je neka situacija neugodna, prirodno je da želimo da što prije odemo iz nje ili da spriječimo da se ponovi. Isto tako je prirodno što si poželjela da se ne družiš više sa osobama koje te ogovaraju. Nekada smo tako povrijeđeni ili ljuti pa nam je lakše da odustanemo od osobe koja nas je povrijedila, nego da joj damo šansu da objasni svoj postupak i popravi grešku. To bi bio kraj druženja, nakon kojega gubimo drugaricu ili druga, a pitanje je da li bi sa prestankom druženja prestalo i ogovaranje.
Ponekad ljudi govore neke stvari iz neznanja ili zbunjenosti, a ne zato što žele drugima da nanesu zlo. Nekada se radi o nesporazumu. Razjašnjavanje nesporazuma, bez međusobnog optuživanja, može donijeti olakšanje, popraviti odnose.
Ogovaranju je prethodilo druženje pa bih voljela bih da mi kažeš nešto više o tvom odnosu sa drugaricama: kako ste se do sada družile, rješavale zajedničke probleme, svađe ... Kako ti se čini ideja da pokuš da razgovaraš sa njima i kažeš im da ti smeta kada čuješ da ti pričaju iza leđa, kako ti vidiš ovaj problem?
Nadam se da sam ti pomogla u sagledavanju problema i izboru rješenja.  
Naši kontakti:
„Povjerljivi telefon“ (080 081 550) je besplatna usluga, koja je dostupna pozivom sa fiksnog broja, svakog radnog dana od 16 do 19 sati. Osim toga, korisnici mogu izabrati i drugi kontakt za savjetovanje i komunikaciju: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.; Forum: www.djecaps.me/forum.php; Skype: djecaprijesvega; FB stranica: www.facebook/djecaprijesvega. Pisani odgovor stiže do korisnika u roku od tri dana.
Milica, savjetnica Povjerljivog telefona
Pročitano: 193 puta


12 PISMO, 08.11.2013.
Pitanje: izdaja tajne
… Drug je odao tajnu koju sam mu povjerio, pa sada ne znam da li sada da se družim više sa njim…

Odgovor:
Zdravo,
Hvala ti što si se obratio za pomoć Povjerljivom telefonu i odlučio da od nas potražiš savjet o problemu koji te muči.
Čini mi se da te tvoj drug doista razočarao odavši tvoju tajnu, obzirom da razmišljaš o prestanku druženja s njim.
Kada imamo neku tajnu koja nas muči, to nam se stalno mota po mislima i čini nas nervoznim. Zato je najlakše tu tajnu podijeliti sa nekim u koga imamo dosta povjerenja i od koga možemo da očekujemo savjet, razumijevanje i pomoć. Vjerujem da ti je teško što je tvoj drug odao tajnu. Možda je tvoj drug odao tajnu s dobrom namjerom - da ti u nečemu pomogne, ali je i moguće da je to uradio s namjerom da te povrijedi. Možda prije odavanja tajne nije razmišljao šta će se desiti ni kako ćeš se ti zbog toga osjećati ili se radi o nesporazumu. Obećanje o čuvanju nekih tajni se nekad mora prekršiti, na primjer - ako bi zbog čuvanja takve tajne drug ili neka druga osoba došla u opasnost. Zbog svega toga mislim da bi bilo potrebno da sa drugom popričaš prije nego što doneseš odluku.
Nekada i mi sami pogriješimo kada biramo osobu kojoj otkrivamo tajne ili ne kažemo dovoljno jasno da je to tajna za koju stvarno ne želimo da neko drugi sazna. Prije nego što nekome povjerimo tajnu, važno je da dobro poznajemo tu osobu i da u nju imamo povjerenje. Ima nama bliskih ljudi koji mogu čuvati i svoje i tuđe tajne i kojima se možemo obratiti s velikim povjerenjem, ali i onih kojima je čuvanje tajne nemoguća misija, pa odavanjem tajne i sebi i drugima nanose štetu.
Moj savjet je - razgovor sa drugom pa nakon toga odluči da li je zaslužio tvoje prijateljstvo ili ne. U iskrenom razgovoru možete razumjeti jedan drugoga i povratiti povjerenje: moguće je da i tebi i drugu nije lako zbog toga što se desilo. Zamoli svog druga da ne odaje tvoje tajne ili mu se više nemoj povjeravati ukoliko ih ne može čuvati za sebe. Iskreni drug će tvoje riječi znati cijeniti, po tome ćeš prepoznati budućnost vašeg druženja. Mnoge greške se mogu popraviti ako je povrijeđena osoba spremna da prihvati izvinjenje, a osoba koja je napravila grešku da ponudi popravljanje štete. Možda tvoj drug ne zna da čuva tajnu, ali zna nešto drugo što je takođe važno za drugarstvo i u čemu možete zajedno dalje da uživate.
Dakle, nije na meni da ti dam direktan odgovor da li da prekineš ili da nastaviš drugarstvo, ali nadam se da će ti ovi savjeti pomoći da to sam odlučiš. Takođe, važno je da zbog ovoga ne izgubiš povjerenje u druge prijatelje.
Postoje i neki drugi načini da olakšaš teret tajne koju imaš. Npr. možeš svoju tajnu napisati kao pismo i kasnije je pocijepati na sitne komadiće tako da nestane ili možeš tajnu staviti u svoj dnevnik za koji si siguran da je dobro skriven.
Na kraju, hvala ti što si se za savjet obratio Povjerljivom telefonu i želim ti uspješno rešavanje ovog problema sa drugom.
A ako tvoja tajna traži rješavanje, o tome možemo zajedno da razgovaramo. Naši savjetnici dežuraju i na savjetodavnoj dječijoj liniji (080 081 550) svakog radnog dana od 16-19 sati. Poziv je moguć sa fiksnog telefona i besplatan je.
Pozdrav od Snoopy, savjetnice Povjerljivog telefona.
Pročitano: 854



11 PISMO, 02.09.2012.
Pitanje: tajna o seksualnom zlostavljanju u djetinjstvu

Caos ljudi, mozda sam trebao javiti se dok sam mladji bio,al nikad nije kasno imam 24 godine,iz P... sam, imam problem stalno vracanje na negativno kritikujuceg roditelja,i adaptirano dijete dok ne popijem malo,pa ga ugusim,*isao sam na terapiju transakciona analiza( , koje je nastalo zbog porodicnih odnosa rodjak koji me silovao sa 12 god ,otac koji pije i nervozan, brat razmazen,problemi sa drustvom na .. .Zato me  to i sprecava nekako da imam odnos s curama, upoznavanje,i tom slicno.Inace sam zavrsio fakultet a ne mogu da nadjem posao kao i vecina mladih.Nadam se vasem odgovoru .Srdacni pozdrav hvala.

Odgovor:
Zdravo!
Hvala ti što si sa Povjerljivim telefonom podijelio svoju priču.
Nabrojao si svoj teret: seksualno zlostavljanje u djetinjstvu, godine života sa kritizirajućim, nervoznim roditeljem, problemi vezani za alkohol, odnos sa razmaženim bratom, problem sa vršnjačkom grupom, poteškoće uspostavljanja odnosa sa djevojkama, problem nezaposlenosti.
Uprkos težini tereta koji nosiš, imao si snage da završiš fakultet. Divim se tvojoj volji i snazi i pohvaljujem tvoju želju za rješavanjem problema, a probleme počinjemo da rješavamo onda kada smo za to spremni, dakle, nije kasno.
U pokušaju nalaženja rješenja, desi se da posegnemo i za nečim nedjelotvornim. Pretpostavljam da imaš iskustvo da problem potopljen alkoholom ispliva čim alkohol ispari, kao i da je za potapljanje svaki put potrebno sve više alkohola, čime se zatvara izlaz iz kruga problema koji se gomilaju. Nadam se da si od tog načina odustao.
Seksualno zlostavljanje je traumatsko iskustvo i dobro je da se takav problem liječi psihoterapijom, da uz pomoć terapueta razumiješ i središ svoje mislim, osjećanja, stavove, ponašanje i smanjiš svoju nevolju, da naučiš nove načine življenja sa sobom i drugima i kako da zadobiješ novo životno zadovoljstvo. Povreda koja proizilazi iz seksualnog zlostavljanja djeteta je velika, pogotovo kad je zlostavljač osoba koja je bliska djetetu, ostavlja trajni ožiljak, sa kojim se može živjeti ako se dobije odgovarajuća pomoć. Na žalost, mnoga djeca o takvom iskustvu ćute godinama, a neka nikada ne progovore. Mnoge porodice čuvaju takvu porodičnu tajnu vjerujući da se tako štite od sramote i propuste da oslobode dijete od osjećanja krivice ili od nametnute odgovornosti, a zlostavljača poštede. Neka djeca se povjere bliskoj osobi od koje dobiju razumijevanje i poruku da se to ne smije raditi djeci, kao i da dijete ni u kom slučaju ne snosi krivicu za zlostavljanje. Neka djeca sve to prežive i nastave uspješno dalje, uprkos tome što im niko nije pružio pomoć, jer uspiju svojom snagom da uvide da je sa njima sve u redu, ali da nešto u njihovoj porodici, sa zlostavljačem nije u redu. I izdrže teške trenutke, dane, godine razvijajući neke svoje strategije za preživljavanje. Zlostavljanoj djeci, time i tebi, odajem priznanje zbog izdržane  teške povrede koja prevazilazi normalno ljudsko iskustvo (posebno kod ponižavajućeg zlostavljanja), a takođe i zbog borbe da sačuvaju svoju čast, integrišu dobar i loš svijet i nađu smisao nakon traume. A dok se to ne desi, moguće su teškoće u uspostavljanju drugih odnosa, u kvalitetu socijalnih kontakata (nepovjerenje, strah od nove povrede, da drugi ne saznaju, povlačanje, osjećaj izdaje, napuštenosti ...).
Neko nađe podršku u sebi, neko u svom okruženju, neko u terapiji i suoči se sa traumom, bolom, tugom, gubicima, prihvati svoje teško iskustvo i promjene koje je ono napravilo, počne da prevladava patnju i posljedice, što predstavlja proces koji zatvara traumu i otvara nove mogućnosti za kontakate i susrete u budućnosti, kao i za razvoj sposobnosti samozaštite. Uvijek će biti ljudi koji čine zlo i možemo da razumijemo šta čovjeka dovodi u stanje da bude destruktivan, da zlostavlja. To ne znači da ćemo umanjivati krivicu takvih ljudi, nego da ćemo razvijati svoje sposobnosti da odbijemo od sebe njihove napade.
Vjerujem da si i ti tražio i pronalazio načine da preživiš kritiziranje i ponašanje oca u nervoznom, alkoholisanom stanju ... Vjerujem i da ti sada, kada si odrasliji, otac i problemi vezani za njegovo ponašanje prema tebi izgledaju ili mogu izgledati drugačije. U periodu djetinjstva roditelj je osoba koja ima moć i tada ne vidimo na primjer: da moćni roditelj kritizira jer brine da li ćemo postati dobri ljudi, da se u našoj kulturi ne preporučuje hvaljanje djece, da je roditelj nervozan jer ima puno svojih briga koje ne moraju da imaju veze sa nama, da roditelj boluje od bolesti zavisnosti i da treba da se liječi, da je u svemu tome i on ranjiv, povrijeđen i da pati ...
Kada kažeš adaptirano dijete, asociraš me na dijete koje spremno sarađuje sa zahtjevima roditelja, a paradoksalno je da što više sarađuje, više se od njega traži i više je kritkovano. Nekada uskraćivanje saradnje djeluje ozdravljujuće. Ali, nije se lako odvojiti od roditelja i slike koju oni nekada nameću svojoj djeci, no to je proces odrastanja, koji se svrstava u najteže životne periode. Neko je imao sreće da raste uz roditelje koji su podržavajući, koji pohvaljuju i ohrabruju dijete, podstiču na osamostaljivanje. Neko je povrijeđen od strane roditelja. Neko ostane zarobljen u ljutnji zbog nepravde koju su mu počinili roditelji. Neko ide na psihoterapiju kroz koju iskaže svoje patnje, osjećanja, prihvati to što mu se desilo, da zlo može postati dio života, neko oprosti učinjeno. Neko se sam izbori. Neko se ne izbori. Neko ponovi greške svojih roditelja. Neko prekine krug patnje (neko je mučio naše roditelje, oni muče nas, da li želimo da nastavimo krug mučenja sebe, drugih?), traži pomoć, okrene se prema budućnosti i ide dalje, susreće druge ljude, gradi nove odnose.
Voljela bih da mi kažeš više o psihoterapiji na koju si išao (kako si se odlučio na terapiju, šta ste odredili kao cilj terapije, da li je to postignuto), a htjela bih ti reći da postoje i terapije koje tretiraju čitavu porodicu, jer su svi članovi porodice dio porodičnog problema, time i rješenja.
Takođe bih voljela da kažeš koji od nabrojanih problema želiš najprije da rješavaš pa da o tome razgovaramo detaljnije. Uspješno rješavanje jednog problema može pokazati dobar put za rješavanje sličnih, drugih, budućih problema. Na taj način učimo da prihvatamo realnost: da nam se nekad dešavaju neprijatne stvari, da možemo da prihvatimo sebe sa traumatskim iskustvom i promjenama koje nam je ono napravilo, da možemo naučiti kako da uspješnije funkcionišemo, što nam pomaže kako u rješavanju trenutnih poteškoća, tako i u suočavanju sa budućim životnim situacijama.
Nadam se da ti je moj odgovor od koristi, a osim ovakvog načina savjetovanja, naši savjetnici dežuraju i na savjetodavnoj dječijoj liniji (080 081 550) svakog radnog dana od 16-19 sati. Poziv je moguć sa fiksnog telefona i besplatan je.
Pozdrav od Dunje,
savjetnice Povjerljivog telefona
Pročitano: 1295 puta



10 PISMO, 03.06.2012.
Pitanje: samozadovoljavanje


Odgovor:
Draga Djevojčice,
Hvala ti što si nam se obratila i ukazala povjerenje našoj savjetodavnoj dječjoj liniji.
Prvo bih te željala pohvaliti na odgovornosti koju si pokazala, iz pisma se vidi da brineš o drugim ljudima i da ti je njihova dobrobit i zdravlje jako važno.
Na osnovu onoga što si mi napisala vidim da si jako zabrinuta i uplašena, jer se bojiš da se tvoja sestra može zaraziti zbog toga što se igrala predmetom pomoću kojeg si se ti samozadovoljavala.
Što se tvog pitanja tiče, nema potrebe da budeš uznemirena i zabrinuta jer se tvojoj sestri ne može ništa loše desiti. Igranje predmetom koji pominješ svakako nije način na koji se mogu prenijeti bilo kakve zarazne ili polne bolesti.
Iako si rekla da dosta toga znaš o reproduktivnom zdravlju, željela bih ti dati još neke informacije.
Nekada se događa da se neki ljudi osjećaju zbunjeno i zabrinuto zbog samozadovoljavanja, misle da sa njima nešto nije u redu i da su drugačiji od drugih. Istina je potpuno suprotna, samozadovoljavanje nije ništa neobično, pogrešno ni strašno, tipično je za sve uzraste, tj. i za  stare i za mlade. Naravno neki to priznaju, a  neki ne. Samozadovljavanje je jedan od uobičajenih načina da se postigne fizičko zadvoljstvo, ne ostavlja štetne posljedice, a oprez je potreban da se sama osoba tokom samozadovoljavanja ne bi povrijedila. Važno je i redovno održavanje higijene, a ako te brine seksualno zdravlje, ginekolog je ljekar kojemu se možeš obratiti.
Osim korisnih razgovora sa drugaricom, želim da ti kažem da u knjižarama postoje i korisni priručnici, koji  su prilagođeni različitim uzrastima i u kojima  možeš naći tačne informacije i odgovore na mnoga pitanja vezana za reproduktivno zdravlje.
Nadam se da sam uspjela da ti dam odgovor na postavljeno pitanje. Ukoliko imaš još neke nedoumice ili pitanja, o bilo čemu uvijek se možeš obratiti našoj savjetodavnoj liniji. Broj našeg Povjerljivog telefona je 080 081 550, dostupni smo svakim radim danom od 16-19 časova. Na našem Forumu (www.djecaps.me/fprum.php) možeš vidjeti o čemu pišu druga djeca i pročitati odgovore na njihova pitanja. Naravno, možeš nam se ponovo obratiti i na ovaj način, putem mejla.
Pozdrav od Katje,
Savjetnice Povjerljivog telefona
Pročitano: 2107 puta



9 PISMO POSLATO 02.05.2012.
Pitanje: samozadovoljavanje i mogućnost zaraze


Odgovor:
Draga Djevojčice,
Hvala što si nam se obratila i ukazala povjerenje našoj savjetodavnoj liniji. Iz samoga pisma mi se čini da si zbunjena i zabrinuta za svoje zdravlje. Zapravo, čini mi se da te brinu dvije stvari: problem čistih ruku i problem samozadovoljavanja.
Zaista je pohvalno to što vodiš brigu o higijeni i što pridaješ značaja zdravlju. Svakako da je pranje ruku važno. Održavanjem higijene sprečavamo pojavu mnogih bolesti. Posebno je važno održavati higijenu kada imaš kućnog ljubimca. Od malena učimo kada treba da peremo ruke: prije jela, posle toaleta, kada dođemo kući itd... Kada to kao mali naučimo, to postaje dio našeg uobičajenog ponašanja, navika koju rijetko zaboravljamo. Ipak, kada puno o nečemu brinemo, može se desiti da to baš zaboravimo. Međutim, ni u čemu ne treba pretjerivati. Previše čistoće šteti zdravlju jer slabi naš imunološki sistem, odnosno ako stalno peremo ruke, naše tijelo ne može naučiti da se brani od štetnih uticaja okoline.
Ipak, da bih ti na pravi način znala pomoći, voljela bih da mi kažeš nešto više o tome: koliko često pereš ruke i kada to obično radiš? Da li drugi u tvojoj porodici posvećuju istu pažnju higijeni? Ako često pereš ruke i ako često brineš, možda ti ostaje malo vremena da se posvetiš nekim drugim aktivnostima: igri, učenju, druženju. Da li pereš samo ruke ili možda cijelo tijelo? Pretjerano bavljenje nekom aktivnosti može privremeno da odvrati naše misli od onoga što nas brine, paši, rastužuje ili postiđuje. Nekada kada smo previše uznemireni, pranje ruku i kupanje može biti biti pokušaj da smanjimo naše brige i neprijatna osjećanja. Ispričala si da kada opereš ruke ponekad misliš da ih nisi dobro oprala, možeš li da mi kažeš kada misliš da su tvoje ruke čiste? Nekada kada mislimo da smo nešto loše uradili, pranjem ruku pokušavamo da smanjimo osjećaj krivice.
Iz prethodnog odgovora naše savjetnice si čula da samozadovoljavanje nije ništa neobično i strašno, da je to uobičajen način da se zadovoljimo. Samozadovoljavanje samo po sebi nije štetno. U tom smislu nema razloga da brineš da se možeš zaraziti, a kada pitaš da li se možeš zaraziti, voljela bih da mi kažeš na šta tačno misliš. Svakako, kada počneš sa seksualnim aktivnostima, potrebno je da održavaš higijenu intimnih dijelova tijela, ali i u tome treba naći razumnu mjeru. Takođe, od pomoći je da sa osobom od povjerenja razgovaraš o seksualnosti i o svojim osjećanjima.
Ukoliko imaš još neke nedoumice ili pitanja, molim te da se javiš.
Osim putem e-maila, djeca nam se javljaju i preko telefona, na broj - 080 081 550, a naši savjetnici dežuraju svakog radnog dana od 16-19 sati. Ako imaš mogućnost da koristiš fiksni telefon, možeš nas nazvati i u tom slučaju tvoj poziv je besplatan. Takođe, možeš nam pisati i preko našeg foruma: www.djecaps.me. Ako koristiš Fejsbuk, našu adresu ćeš vidjeti u gornjem desnom ćošku.
Pozdrav od Višnje,
savjetnice Povjerljivog telefona
Pročitano: 1777 puta


8 PISMO POSLATO 02.05.2012.
Pitanje: učenje nastavnog gradiva, pamćenje …

Odgovor:
Draga Djevojčice,
Ne moraš mi reći svoje ime, samo me zanima da li si djevojčica ? Hvala što si se opet javila i drago mi je što ti je odgovor naše savjetnice pomogao. Ipak, da bih ti na pravi način znala pomoći, značilo bi mi da mi kažeš nešto više o sebi, na primjer: koliko imaš godina, koji si razred? Koji jezik govoriš u školi, a koji kod kuće?
Ispričaj mi i nešto više o tome kako učiš kod kuće? Da li učiš sama ili ti neko, nešto pomaže?
Možda se tebi dešava da se zbuniš kada treba da odgovaraš i ne možeš da se sjetiš svega što si učila. To je neprijatno, ali se može riješiti. I djeca i odrasli često imaju tremu kada treba da govore pred drugima. Postoje brojni razlozi zbog koji se može osjećati strah prilikom odgovaranja: strah od nastavnika, strah da nećemo biti uspješni, od reakcije roditelja, ili pak od školskih drugara. Kako se ti osjećaš u školi: kad imaš tremu pa ne uspiješ da odgovaraš? Kako se osješćaš kad pobijediš tremu i ispričaš šta si naučila ili kada u školi nema ispitivanja?
Neko ima tremu samo u školi, a neko i na drugim mjestima: u društvu, pred pojedinim osobama, nepoznatim ljudima. Čak i glumci u pozorištu imaju svog pomoćnika da im šapne kada zaborave tekst.
Kako sam te razumjela, rekla si da kod kuće možeš za 20 min. 2-3 lekcije da naučiš. Nisi napisila iz kojeg predmeta su lekcije i koliko je to gradivo obimno. Čini mi se da je 20 minuta malo da se nauče tri lekcije. Nekad je potrebno više puta ponoviti naučeno da bismo bili sigurni da će biti dobro zapamćeno. I kada učite lekciju u školi, to traje 45 minuta.
Nekad nam se čini da se neprijatne stvari ne dešavaju drugima pa o tome ćutimo. Da li si o svom problemu razgovarala sa drugom ili drugaricom, sa bratom ili sestrom? Možda oni ili roditelji mogu još malo da pomognu.
Ovo je savjetodavna linija za djecu. Osim putem e-maila, djeca nam se javljaju i preko telefona, na broj - 080 081 550, a naši savjetnici dežuraju svakog radnog dana od 16-19 sati. Ako imaš mogućnost da koristiš fiksni telefon, možeš nas nazvati i u tom slučaju tvoj poziv je besplatan. Takođe možeš nam pisati i preko našeg foruma: www.djecaps.me. Ako koristiš Fejsbuk, našu adresu ćeš vidjeti u gornjem desnom ćošku .
Pozdrav od Mine,
Savjetnice Povjerljivog telefona
Pročitano: 1284 puta



7 PISMO, 02.05.2012.
Pitanje: učenje …

Odgovor:
Draga Djevojčice,
Kako se nisi potpisala, nazvaću te Djevojčica, nadam se da je to u redu. Ako sam te pogrešno nazvala, izvini.
Hvala ti što si se javila i odlučila da sa mnom razgovaraš o svom problemu. Čini mi se da si zabrinuta i da ti je potrebna pomoć kako bi poboljšala svoje učenje. U svakom slučaju, ako želiš,  značilo bi kada bi mi o tome rekla nešto više. Da li je tvoj problem vezan za neke konkretne predmete ili za sve? Da li je problem u razumijevanju, pamćenju, koncentraciji...? Šta želiš da postigneš učenjem?
Ovakvi problemi veoma su česti i javljaju se kako kod osnovaca i srednjoškolaca tako i kod starijih osoba koje uče. Nekome je potrebna potpuna tišina, nekome muzika, nekome društvo za učenje…  Svi oni pribjegavaju različitim tehnikama učenja. Važno je da razumiješ da djeca sa problemima u učenju nijesu neka posebna djeca i da se zbog toga ne razlikuju od ostalih. Tokom školovanja svako je bar jednom pomislio: da je škola dosadna, da je teško učiti ili da su neke stvari koje se u školi uče beskorisne...
Sigurno si ranije dobijala i još uvijek dobijaš gomile savjeta na koji način da učiš i ako ti neki od njih nijesu uspjeli, to ne bi trebalo da te obeshrabri. Važno je da budeš otvorena za ideje o lakšem učenju, da pokušaš i odabereš ono što tebi najviše odgovara.
Jedna od najboljih tehnika je odgovarajuće planiranje gradiva, što zapravo znači da na vrijeme pripremiš svoje gradivo, razdvojiš ga na cjeline i zatim prelaziš jednu po jednu. Ni u jednom poslu, pa ni u učenju, nije dobro čekati poslednji trenutak. Tada pritisak i osjećaj da nam ponestaje vremena čine svoje i koncentracija dodatno opada. Zbog toga se na vrijeme informiši, prikupi sve što je potrebno i počni. Obavezno hvataj bilješke na času, pravi spiskove onoga što treba da naučiš, podvlači bitne dijelove bilo u knjizi, bilo u bilješkama. Možeš i da koristiš različite boje za podvlačenje različitog tipa informacija. Zaokružuj riječi, koristi markere da naglasiš bitno. Neka ti bilješke budu pregledne i po tezama pa će ti i letimičan pogled na njih nekad biti dovoljan da te podsjeti na kompletnu lekciju. Pomaže i ako crtaš mape  dešavanja, fizički ili hemijski ili biološki proces… Šta god može da se predstavi crtežom, nacrtaj to. Možeš i da pokušaš da učiš naglas, ponavljaj naučeno naglas i zatvorenih očiju, koristi asocijacije da bi lakše upamtila podatke i rečenice. Uči u kratkim blokovima i pravi male pauze. Obavezno pažljivo slušaj nastavnika, pitaj kada nešto ne razumiješ. Ako treba da odgovaraš više lekcija, zajedno s nastavnikom napravi plan odgovaranja.
A kad postigneš prvi cilj, nagradi samu sebe nečim što voliš. Vremenom će stići i druge nagrade jer učenje otvara široke mogućnosti: upis u željenu školu; dobar posao koji pričinjava zadovoljstvo; kao i mogućnost za susrete i razgovore o različitim temama sa zanimljivim ljudima.
Napravila si prvi korak za rješavanje problema i za pohvalu je tvoj trud. Nadam se da će ti neki od ovih savjeta koristiti. Ukoliko se odlučiš da mi kažeš nešto više, ja sam tu.
Pozdrav od Lane,
savjetnice Povjerljivog telefona
Pročitano: 1045 puta


6 PISMO POSLATO 22.01.2012.
Pitanje: izbjeglištvo, spajanje djece sa roditeljem, nasilje u porodici

Odgovor:
Poštovani,
Drago mi je što ste se  obratili za pomoć našoj savjetodavnoj liniji.
Iz Vašeg pisma vidim da ste svjesni ozbiljnosti problema koji želite riješiti kao i to koliko Vaša podrška znači Vašoj sestri. Shvatam da se nalazite u teškoj situaciji zbog ozbiljnosti problema koji dugo traje, da ste zabrinuti i da je neophodna pomoć kako Vama tako i Vašoj sestri. Vidim da je prolazila i da još uvijek prolazi kroz vrlo težak period. Nadam se da je ona sada na bezbjednom mjestu, a veoma sam zabrinut kako za nju tako i za njenu djecu.
Ukoliko sam dobro razumio, Vaša sestra nije vidjela djecu oko 10 godina, traži pomoć da ih što prije nađe i da ih vidi. Obzirom da pominjete rat 1999. godine, pitam se da li je Vaša sestra izbjegla sa Kosova, gdje se sada nalazi ona, a gdje su njena djeca, ko o njima brine i da li su bezbjedna. U vezi toga želim da Vam kažem da djeca i njihovi roditelji imaju pravo da napuste bilo koju zemlju i da uđu u svoju zemlju kako bi se porodica ponovo sastavila ili radi uspostvaljanja viđanja između djece i roditelja. Zato dijete izbjeglica ili dijete koje traži izbjeglički status ima pravo na posebnu zaštitu od strane države.
Takođe želim da Vam kažem da djeca imaju pravo da žive sa svojim roditeljima. A kada roditelji ne žive zajedno, dijete ima pravo da se viđa sa oba roditelja, osim osim u slučaju kada se u odgovarajućem sudskom postupku odluči da je odvajanje od roditelja u najboljem interesu djeteta. Država ima obavezu da spriječi zadržavanje djece u inostranstvu, bilo da to radi roditelj ili neko drugi i da u tim slučajevima preduzima odgovarajuće mjere zaštite djece. Takođe, država mora da zaštititi dijete od svih oblika maltretiranja. Gotovo sve države u svijetu obavezale su se da štite djecu, a Konvencija UN o pravima djeteta je međunarodni dokument koji na to obavezuje države.
Obzirom da smo mi savjetodavna telefonska linija za djecu, mogu da Vas uputim na ustanove koje pomažu odraslima u rješavanju ovakvih problema. Ukoliko djeca i Vaša sestra borave u Crnoj Gori, za rješenje problema koje ste iznijeli možete da se obratite sljedećim službama:
•    Centar za socijalni rad, koji se nalazi u svakoj opštini i pruža pomoć u rješavanju porodičnih problema, a Ministarstvo rada i socijalnog staranja (Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.), ukoliko niste sigurni u kojem gradu se nalaze djeca
•    Ministarstvo unutrašnjih poslova (Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.)-Upravi policije (Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.), kod kojih možete provjeriti da li djeca imaju prijavljeno prebivalište na teritoriji Crne Gore i tražiti zaštitu za Vašu sestru i njenu djecu ukoliko i dalje postoji rizik od nasilja
•    Crvenom krstu Crne Gore, koji ima službu traženja i može pomoći u pronalaženju nestalih lica,  ckcg@ t-com.me
•    Zavodu za zbrinjavanje izbjeglica (Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli. ), ukoliko djeca imaju izbjeglički status i nalaze se na evidenciji ove ustanove
•    Kancelariji UNHCR-a (Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.), koji Vam mogu pomoći u traženju djece kroz posredovanje kod institucija u različitim državama, kao i putem pravne pomoći, ukoliko Vaša sestra ili njena djeca izbjeglice
Ukoliko se djeca nalaze van Crne Gore, najbolje je da se obratite se Ministarstvu inostranih poslova ili ambasadi zemlje u kojoj se djeca nalaze, a u tome Vam može pomoći Centar za socijalni rad u gradu u kojem živi vaša sestra.
Podržavam Vašu želju i borbu da pomognete Vašoj sestri i želim Vam da u tome istrajete.
Zamolio bih Vas i da se ponovo javite našoj liniji jer nisam siguran da sam u potpunosti razumio složenu situaciju u kojoj se nalaze Vaša sestra i njena djeca, kao i ukoliko imate dodatnih informacija ili pitanja. Takođe, volio bih da mi napišete kako napredujete u pronalaženju sestrine djece.
Detaljnije o našoj liniji možete saznati na našoj sajt adesi www.djecaps.me
Srećno u rješavanju problema!
Volonter Kinaski
Pročitano: 1551 puta


5 PISMO, 02.01.2012.
Pitanje: vršnjački odnosi i nasilje u školskoj sredini …

Odgovor:
Draga Djevojčice,
Hvala ti što si ukazala povjerenje i iznijela svoje probleme našoj savjetodavnoj dječijoj liniji.
Iz tvog e-maila zaključujem da si jako zabrinuta zbog tvog odnosa sa vršnjacima, kao i zbog tvog školskog  uspjeha.
Potpuno je normalno da si zabrinuta zbog slabog uspjeha, ali to se može popraviti. Pitam se šta te ometa u učenju: možda bi ti bolja organizacaija vremena pomogla, tako da bi imala vremena i za učenje i za vanškolske aktivnosti. Ako ti ne ide od ruke organizacija vremena, možda bi mogla da zatražiš pomoć od svojih bližnjih da ti pomognu da se bolje organizuješ. Drago nam je da uviđaš značaj školskog uspjeha na tvoju dalju budućnost i što si svjesna i voljna da poradiš na tome. To će ti sigurno poći za rukom ako uložiš malo više truda. Još jedan od načina poboljšanja tvog školskog uspjeha je možda da budeš još pažljivija na časovima i da odmah pitaš ako ti nešto nije jasno. Nekad se stidimo da kažemo da nešto ne razumijemo i da o tome pitamo, a to je jedini način da naučimo ono što ne znamo.
Nisi rekla koju srednju školu bi voljela da upišeš ni čime bi voljela da se baviš. Pomenula si umjetničku školu, kod koje za upis nije presudan školski uspjeh, više su bitne umjetničke sposobnosti o kojima bih voljela da si pisala. U zavisnosti od toga šta želiš da upišeš mogla bi da napraviš plan i da veću pažnju posvetiš predmetima koji se odnose na dalje školovanje. O tome se možeš posavjetovati sa razrednim starješinom, pedagogom, psihologom škole, svojom porodicom. Možda neko u školi, komšiluku ima slične probleme kao ti pa biste mogli da se udružite i lakše učite i pripremite se za upis u srednju školu, za šta imate pred sobom čitavo polugodište.
Što se tiče tvog fizičkog izgleda i odnosa sa vršnjacima, želim ti reći da je period kroz koji prolaziš uobičajen u tvom uzrastu, da su tada skoro svi nezadovoljni svojim fizičkim izgledom i da je to prolazno. Nadam se da ćeš kada to tako posmatraš manje brinuti. Osim toga, niko nije savršen i osim fizičkog izgleda postoje druge kvalitete. Vjerujem da imaš mnogo toga u sebi i da će kada to pokažeš drugima mnogi željeti da budu tvoji prijatelji. Vjerovatno postoji neka osoba u tvojoj porodici sa kojom imaš blizak odnos, koja te razumije i sa kojom možeš porazgovarati o problemima koji te muče. I njih su nekada mučili slični problemi.
U tvojim godinama svi se naglo mijenjaju ne samo u fizičkom izgledu, načinu oblačenja, nego i u osjećanjima i ponašanju. U mnogo čemu ste slični, ali i različiti, jedni druge posmatrate i donosite zaključke koji nisu uvijek tačni. Na primjer: neko ima određeni način oblačenja zato što: prati modu, voli da mu je odjeća udobna, ne voli da troši novac na odjeću, voli da se pravi važan, svjedno mu je šta je obukao, nosi odjeću od starijeg brata, neko želi nešto da pokrije, neko da otkrije … Samo na osnovu izgleda, bez da razgovaramo, možemo donijeti pogrešne zaključke jedni o drugim, napraviti nesporazume i svađe.
Dešava se da grupa djece bude neprijatna prema jednom djetetu. Važno je da znaš da nazivanje pogrdnim imenima, ruganje, isključivanje nekoga iz društva spada u jedan vid nasilja koji se naziva emocionalno nasilje. To nije prihvatljivo ponašanje među vršnjacima. Zanima me šta si uradila kada ti se to desilo, da li si im rekla da ti to smeta i da li si sa nekim (drug, član porodice, nastavnik, pedagog, psiholog) o tome razgovarala. Ako nisi razgovarala o tome, želim da ti kažem da nije dobro da o tome ćutiš i da su odrasli dužni da zaštite djecu od takvog ponašanja. Na žalost, na takve neprijatnosti nekad se odgovori na isti način, nekada osoba koja je povrijeđena postane odbojna, a u svakom slučaju pati sve dok ne zatraži pomoć i rješenje.
Kada kažeš da niko nije htio da se druži sa tobom, nije mi sasvim jasno koji su to načini na koje si pokušala da izgradiš bolji odnos sa vršnjacima. Napisala si da voliš da se zezaš, iskoristi to , jer to može biti jedan od načina da se približiš svojim vršnjacima. Zezanje je u redu ako svima prija. Kupovina poklona može biti prijatna pažnja, ali nije garancija prijateljstva. Prijatelje volimo zbog njihovih osobina, a ne smetaju nam ni njihove sitne mane. Prijatelj je pouzdan, pomaže u nevolji, čuva tajnu, pažljiv je, prihva osobu takvu kakva ona jeste. Sigurna sam da nešto od toga prepoznaješ kod sebe i da imaš još mnogo toga dobrog što ja nisam nabrojila.
U druženju se prilagođavamo jedni drugima. Može pomoći ako se počneš uključivati u zajedničke teme, izneseš svoje mišljenje i čuješ mišljenje drugih. Jedan od načina bi bio možda da, za početak, nađeš jednu osobu koja ima slična razmišljanja kao ti, sa kojom možeš provoditi više vremena u školi i koju možeš pozvati kod sebe, povjeriti joj neke svoje brige, tajne, lijepe događaje, čime ćeš joj ukazati povjerenje i započeti blizak odnos. Kada dozvoliš drugima da upoznaju tvoje kvalitete koje sigurno imaš, djeca neće odbijati druženje sa tobom. Takođe, nova škola će ti otvoriti nove mogućnosti za druženje i učenje.
Želim ti reći da mi možeš pisati kad god ti to poželiš, kao i da možeš pozvati našu savjetodavnu liniju svakog radnog dana od 16:00 – 19:00 sati na telefonski broj 080 081 550 i razgovarati o problemima koji te muče, a naši savjetnici će ti pomoći da nađeš rješenja. Takođe, biće mi drago i da mi pišeš o problemima koje si uspješno riješila.
Napominjemo da je naša savjetodavna linija za djecu na području Crne Gore, ali i da mnoge druge države imaju slične dječje linije. Po tvojoj e-mail adresi čini mi se da si iz Srbije pa ti šaljem i telefonski broj Nacionalne dečije linije Srbija: 0800-123456 i njihovu e-mail adresu: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli..
Takođe, želim da znaš da na našoj liniji (www.djecaps.me) objavljujemo odgovore na sva dječja pitanja, bez navođenja podataka o osobi koja nam piše, jer odgovori mogu pomoći drugoj djeci koja imaju slične probleme. Pogledaj i ti!
Nadam se da sam ti bila od pomoći.
Pozdrav,  Mia.
Pročitano: 1194 puta



4 PISMO, 13.01.2012.
Pitanje: raskinuta veza

Odgovor:
Draga...,
Hvala ti što si se obratila za pomoć našoj savjetodavnoj liniji. Odmah na početku želim ti reći da razumijem da se osjećaš neprijatno kada imaš potrebu da pišeš o problemu koji te muči, jer se većina ljudi tako osjeća i teško im da govore o problemima, uopšte.
Sigurno je teško kada nas neko ostavi, a nekad ne znamo kako da se ponašamo u takvoj situaciji. Zamolila si nas da te ne kritikujemo jer si veoma mlada imala momka i zaljubila se, a to i ne zaslužuje kritiku. Zaljubljenost je osjećanje koje nema veze sa godinama i svima je teško kad je ljubav neuzvraćena ili kada su ostavljeni.
Ako sam dobro razumjela, napisala si da satima plačeš jer ga još uvijek voliš, a on je našao novu djevojku i blokirao te na Facebook-u. Zabrinita si jer sada treba da se premjestiš u njegovu školu i možda budeš u njegovom odjeljenju. Razumljivo je, ukoliko budeš u njegovom odjeljenju ili školi, da će ti u početku biti teško da prihvatiš tu novu situaciju s obzirom da ćeš ga možda svakodnedvno viđati, ali to može biti dobra prilika da pokušaš da porazgovaraš sa njim o raskidu. Na taj način bi mogla da mu kažeš nešto što do sada nisi imala priliku da mu kažeš, a i da čuješ od njega nešto što možda ni ti nisi znala. Bez obzira na raskid, vrlo je važno ostati u kontaktu i razgovarati, sa poštovanjem, bez optuživanja, kao i da pokušate da ostvarite drugarski odnos, bilo kao drugari iz odjeljenja ili pak iz škole.
 Svaki raskid je bolan i period prebolijevanja može trajati duže ili kraće, zavisno od osobe. Neke osobe pokušavaju da prebole voljenu osobu tako što se češće druže sa vršnjacima, bave se nekim aktivnostima koje ih interesuju (hobi, sport, muzika…) dok neki drugi traže podršku od bliskih ljudi putem razgovara i razmjene iskustava. I nije sramota o tome razgovarati, kao ni o drugim problemima, naprotiv, može mnogo da pomogne.  
Mnogi od nas imaju problem da govore o svojim intimnim stvarima i teško im je da to podijele sa drugima. Ali, kada govorimo o svom problemu osobama od povjerenja (to mogu biti najbolja drugarica ili drug, sestra ili brat, roditelji, neko od rodbine, razredni starješina ili psiholog, pedagog u školi, savjetodavna linija ili pisanje dnevnika, itd.), osjećamo se bolje i lakše nam je da razumijemo svoj problem i da pronađemo za nas najbolji način da ga riješimo.
Ako se pokušaš prisjetiti nekih prošlih problema, sigurno ćeš vidjeti da si uspijevala da ih riješiš na neke sebi svojstvene načine ili uz pomoć osoba iz svog okruženja i možda ti nešto od toga može i sada pomoći.
Nadam se da sam ti pomogla da bolje razumiješ stanje u kojem se nalaziš i ako osjetiš potrebu da nam ponovo pišeš, možeš to učiniti uvijek.  Srećno u daljem rješavanju problema!
Miona,
savjetnica Povjerljivog telefona
Pročitano: 1162 puta



3 PISMO, 10.07.2011.
Pitanje: moji roditelji su stalno ljuti na mene

Ja sam za moje roditelje nesposobna, ništa ne znam, stalno sam za nešto kriva. Ponašaju se prema meni kao tirani, naređuju mi, kritikuju me, napadaju bez razloga, stalno su ljuti, viču, vrijeđaju. prijete, kažnjavaju me za svaku sitnicu, a ja zbog toga stalno strepim i mislim šta je sledeće. Kad se pobunim, kažu da sam nezahvalna. Ne znam šta da radim, oni su tako „teški“, teško mi je da je to trpim, a često mi dođe da im uzvratim istom mjerom. Molim vas, pomozite!
Ivana

Odgovor:
Draga Ivana,
Opisuješ težak odnos s roditeljima, koji te čini nezadovoljnom i ogorčenom i, u pravu si, to treba promijeniti.
Za djecu je važna je porodična atmosfera u kojoj odrastaju, roditeljsko ponašanje uopšte, a posebno ponašanje roditelja prema djeci. Neki roditelji su puni razumijevanja, vođeni željom da se ponose djecom i onim što djeca rade To su roditelji koji pomažu, pokazuju razumijevanje i daju prostora da djeca sama biraju svoj put, svoje stavove i izgrađuju svoju ličnost, uz ukazivanje kada su djeca učinila grešku i da to nije strašno. U nekim porodicama je teško biti dijete. Neki roditelji, pružaju mnogo djeci i od djece mnogo traže zauzvrat. To su strogi i zahtjevni roditelji, koji takođe žele da se ponose djecom, ali se kod njih često izgubi razumijevanje za dijete. Neki roditelji prepuštaju brigu o djeci drugima, a neki  prepuštaju djecu samima sebi.
Činjenica je da su roditelji veoma važne osobe za dijete, ali i da nisu uvijek u pravu. Roditelji imaju ljudske mane i slabosti, a kada se ponašaju agresivno, predstavljaju veliku teškoću za svoju djecu. Roditelji nekada ne znaju kako da prevaziđu svoje probleme i osjećanja pa dozvole da ih ona prevladaju. To učini da zaborave na djecu ili da svoje nezadovoljstvo i bijes iskaljuju na djeci.
Roditelji su nekad strogi i kontrolišu djecu iz straha da se djeci ne desi nešto loše pa u tome pretjeraju. Tada izgeda da nisu zaisteresovani da čuju odgovor djeteta, a nekada stvarno nemaju dovoljno sposobnosti da čuju, razumiju i brinu o djetetu ili neće da uvide i prihvate svoju odgovornost za nastanak problema ni osjećanja koja nastaju kod djeteta kao posljedica roditeljskog postupanja.
Rekla bih da se osjećeš povrijeđena postupcima svojih roditelja i da zbog toga imaš želju da uzvratiš istom mjerom, što bi ti vjerovatno donijelo trenutno olakšanje. Pitanje je da li želiš da budeš sretna zbog toga što nanosiš nekome bol vraćajući istom mjerom i može li te to ispuniti srećom ili bi te to ispunilo neprijatnim osjećanjima i učinilo da postaneš slična onima koji su te povrijedili. Dobro je što uviđaš kod sebe želju za osvetom jer ćeš, prepoznavši je, moći i da je zaustaviš. Osveta predstavlja besmisleno trošenje, djeluje kao bumerang i drži te pod stalnom kontrolom roditelja: roditelji se grubo ponašaju prema tebi, ti im vraćaš istom mjerom, oni te kažnjavaju, ti kršiš kaznu, oni se ponašaju još grublje....i to je jedan obrazac koji se iscrpljujuće ponavlja.
Čini mi se da se nalaziš na uzrastu kada, postepeno, treba da preuzimaš odgovornost za sebe i za svoje probleme, odnosno za njihovo rješavanje i odlučivanje o sebi i svom životu. Možda je život kojim žive tvoji roditelji učinio da postanu „teški“, što ih ometa da roditeljske obaveze ispunjavaju na obostrano zadovoljstvo. Takav način razmišljanja može ti pomoći da pronađeš razumijevanje za njih, ali to nikako ne predstavlja način za opravdavanje roditeljskih grubosti. Roditelji su odgovorni za svoje misli, za ono što izgovaraju, za osjećanja, ponašanje, kao što si i ti odgovorna za svoje ponašanje. Sa odrastanjem naučimo da se mogu voljeti i roditeljske vrline i mane i da od vrlina, kao i od mana, svi mogu da uče.
Zbog dugotrajnih problema može se učiniti da nema izlaza. Situacija u kojoj se nalaziš može ostati nepromijenjena, može se mijenjati nagore ili nabolje. To može značiti da ćeš se prepustiti, ne činiti ništa i stalno čekati sljedeće roditeljske korake ili ćeš se suočiti s roditeljima i konfrontirati u civilizovanom i argumentovanom razgovoru. Ukoliko ti se to čini preteškim ili se plašiš njihove grube reakcije, bolje je da zamoliš neku odraslu osobu od povjerenja (vašeg prijatelja, rođaka) da sa njima razgovara. Ako to ne pomogne, postoje stručnjaci koji pomažu porodicama u kojima djeca imaju problema s roditeljima, kao i kada roditelji imaju problema s djecom, bilo da se radi o roditeljskim ili o partnerskim odnosima. Stručnjak može pomoći tebi da skupiš hrabrost i suprotstaviš se postupcima roditelja koji te ugrožavaju, a tvojim roditelji da nauče da kontrolišu svoja osjećanja (bijes), kao i potrebu da kontrolišu strahom i prijetnjama.
To što se, u sebi, buniš jeste put za popravljanje stanja u kojem se nalaziš i znak da si počela da prikupljaš hrabrost za obavljenje razgovora s roditeljima. Rekla bih da si proces suprotstavljanja grubim roditeljskim postupcima započela traženjem pomoći na Povjerljivom telefonu. Suprotstavljanje roditeljima ne znači „vraćanje istom mjerom“. Vraćanje istom mjerom je začarani krug u kojem se sada vrtite. Suprotstavljanje znači iskazivanje: svojih osjećanja zbog postupaka roditelja, onoga što ti smeta u ponašanju roditelja, šta želiš da oni više ne rade u odnosu prema tebi. To takođe znači da ćeš ih pitati kako se oni osjećaju zbog tvog ponašanja, šta im smeta u tvom ponašanju i šta bi oni željeli da ti radiš više ili manje, kao i da ćeš ih mirno saslušati. Na ovakav način je moguće započeti razmišljanje o međusobnom uvažavanju i o tome šta se mogu uraditi i roditelji i djeca da to bude prihvatljivo i djeci i roditeljima.
Za slučaj pogoršanja situacije, služba nadležna za rješavanje problema nalazi se u centru za socijalni rad, pred kojim djeca mogu pokrenuti postupak zbog ugrožavanja sopstvenih prava.
Hvala ti na obraćanju Povjerljivom telefonu i želim ti uspijeh u rješavanju problema s roditeljima!
Pozdrav od Dunje,
Savjetnice Povjerljivog telefona
Pročitano: 1303 puta


2 PISMO, 09.07.2011.
Pitanje: vršnjačko nasilje - ismijavanje

Htio sam nešto da vas pitam: stalno me ismijavaju djeca u školi, a nekad me i tuku. U mojoj školi se sva djeca ružno ponašaju. Kad mi se neko ruga, ostala djeca se pridruže i svi počnu da mi se rugaju. Ponekad mi je dolazilo da ne idem u školu, a nekad pomislim da nešto da mnom nije u redu kad mi se svi rugaju. Šta mislite da li da nagovorim roditelje da me u septembru prepišu u drugu školu? Moji roditelji ništa ne znaju o ovome.
Zdravo!

Odgovor:
Čini mi se da si jako zabrinut i opterećen zbog problema koji te muči i na raspustu. To o čemu pišeš se zove nasilje, često se dešava, a preko nasilja se često olako prelazi ili ćuti.
Nasilje nad djecom se dešava kada jedno dijete ili više djece namjerno napadaju drugo dijete koje ne može da se odbrani. Nekad je to: ruganje, zadirkivanje, uzimanje stvari, uništavanje stvari, vrijeđanje, udaranje, seksualno uznemiravanje (neželjeni dodiri), ogovaranje, isključivanje iz grupnih aktivnosti, druženja.
U školi se često dešava nasilje među djecom na koje druga djeca ne reaguju: nije ih briga, nemaju saosjećanja, ne žele da se zamjere nasilniku ili grupi djece koja ispoljava nasilničko ponašanje. Nekad ne reaguju nastavnici ni roditelji.
Kada se ćuti ili prelazi preko toga, dijete koje je nasilno nastavlja s takvim ponašanjem i pri tome ne zna i ne razmišlja o tome kako se njegove žrtve osjećaju. A žrtva nasilja ostaje upašena, ugrožena i bez zaštite, u riziku da se nasilje nastavi i napravi štetu koja može biti veoma opasna.
Žrtva nasilničkog ponašanja je često dobro, tiho i mirno dijete, koje krije da ga djeca maltretiraju jer se plaši da će mu se zbog toga još više rugati ili da će ga još više maltretirati. Nasilnik često prijeti da će se ponašati još gore ako ga žrtva prijavi.
Jedno je sigurno: niko ne zaslužuje nasilje, a pomoć je neophodna žrtvi - da je zaštiti i nasilniku - da prestane sa takvim ponašanjem. Kada se nasilničko ponašanje nazove pravim imenom, prestaje i opravdavanje nasilja čestim izjavama djece koja vrše nasilje, ali i djece koja posmatraju nasilje i ne preduzimaju ništa protiv nasilja: „Mi smo samo htjeli da se našalimo.“.
Tvoji školski drugovi koji se ponašaju nasilnički su pronašli ono što tebe najviše uznemirava, udružili su se i često se nasilnički ponašaju prema tebi. U situaciji nasilja dobro je: da ostaneš smiren (da ne zaplačeš, da ne pokažeš da se plašiš, jer to može nasilnika podstaći da se osjeti još moćnijim i da nastavi sa nasilničkim ponašanjem); da se odmakneš od nasilnika i pridružiš drugoj grupi djece; da se odupreš nasilniku tako što ćeš mu odlučno reći da prestane s maltretiranjem; da odeš kod dežurnog nastvanika. To može dovesti do toga da nasilnik odustane i prestane da te maltretira. Dobro je što ti sam ne koristiš nasilje. Nikako nije dobro od nasilja se braniti nasiljem jer se tada krug nasilja širi, a posljedice nasilja uvećavaju.
Ono što mene brine je to što ti dugo trpiš nasilje u školi i ćutiš o tome, a jako je dobro što si odlučio sa se obratiš Povjerljivom telefonu za pomoć. Dobro je da se pomoć zatraži odmah, za ovaj i za sve probleme, jer sve što se odlaže, nagomilava se, opterećuju i može postati gore. U svakom slučaju nasilja, a posebno zbog toga što nasilje nad tobom dugo traje i što se djeca udružuju u nasilničkom ponašanju prema tebi, to treba odmah da kažeš svojim roditeljima. Roditelji treba da se obrate razrednom starješini, koji će o probemu nasilja upoznati psihologa i pedagoga škole.
Ako roditelji i razdreni starješina u septembru ne razriješe ovaj problem, tvoji roditelji mogu o tome što ti se dešava u školi obavijestiti Ministarstvo prosvjete i sporta (Odjeljenje prosvjetne inspekcije), Centar za socijalni rad, koji je nadležan i za zaštitu djece od nasilja i za pomoć djeci koja ispoljavaju nasilničko ponašanje.
I promjena škole može biti dobro rješenje, ali nasilje među vršnjacima se dešava na svim mjestima na kojima djeca borave i može se dešavati i u drugoj školi. Ono što treba da se uradi je da se odmah i uvijek prijavi nasilje, jer prijavljivanje pomaže da se nasilje zaustavi čim započne.
Ako se o nasilju ćuti, nasilje se prikriva i nikad neće prestati: ti ćeš trpiti i patiti, biti povrijeđen, nasilna djece neće biti zaustavljena, a druga djeca, koja sve to posmatraju, navići će se na nasilje i ono će im biti normalno i u drugim situacijama.
Ti si napravio prvi korak kada si se obratio Povjerljivom telefonu, nadam se da sam ti pomogla da napraviš i drugi.
Pozdrav od Dunje,
Savjetnice Povjerljivog telefona
Pročitano: 2767 puta



1 PISMO, 07.07.2011.
Pitanje: zašto su se moji roditelji razveli

Ja imam jedno pitanje za Povjerljivi telefon. Moji roditelji su se razveli prije nego što sam pošao u školu. Ja živim kod mame, a često idem i kod tate. Oni normalno razgovaraju kad tata dođe po mene i ja ne znam zašo su se oni razveli. Kad ih pitam kažu da sam još mali da bih to razumio. Ja ih to stalno pitam, ali oni neće da mi odgovore. Da li vi možete da mi kažete zašto su se moji roditelji razveli? Marko

Odgovor:
Dragi Marko,
Hvala ti što si se javio i što želiš da o svojim brigama vezanim za razvod roditelja razgovaraš na Povjerljivom telefonu.
I među roditeljima, kao i među prijateljima ponekad dođe do nesporazuma i svađa. Nekad se svađe i nesporazumi razriješe, oni se dogovore i pomire. Nekad su svađe teške da ne mogu da se razriješe pa budu ljuti i tužni toliko da požele da se više ne druže i ne žive zajedno.
Tvoji roditelji su se svađali kao muž i žena, a ne kao mama i tata. To je nešto što se tiče njih dvoje i nema veze sa tobom. Kao kad se svađaš sa drugom pa si ljut i tužan i ne želiš o tome sa drugima da razgovaraš. Problemi koje su oni imali kao muž i žena nemaju nikakve veze sa tobom ni sa onim što oni rade kao tvoji mama i tata. Radi se o odnosu muža i žene, njih dvoje su odgovorni za to i samo njih dvoje mogu da riješe svoje probleme i donesu odluku o zajedničkom životu ili o razvodu. Ti tu ne možeš ništa da uradiš.
Ima još mnogo djece čiji su se roditelji razveli. Svi oni nisu mislili da će se njihovi roditelji razvesti  i svi bi željeli da žive sa mamom i tatom, ali djeca ne mogu da riješe probleme koji nastanu između muža i žene. Ako se muž i žena ne podnose, svađaju, ne vole, bilo bi mučenje i za njih same i za njihovu djecu da nastave da žive zajedno. U takvoj situaciji je bolje biti dijete razvedenih roditelja, uz normalno viđanje i odlaske kod roditelja s kojim dijete ne živi, nego živjeti s roditeljima koji se ne slažu i koji ne žele da žive zajedno.
Kada roditelji o svemu tome ćute, djeca su zabrinuta, zbunjena, uplašena, jer ne razumiju šta se dešava. Roditelji nekada kriju svoje probleme od djece jer žele da ih sačuvaju od briga i tuge. Roditeljima je teško kad vide da su njihova djeca tužna pa nekad izbjegavaju razgovor za koji misle da će još više rastužiti djecu. Kad se razvode i kod roditelja i djece se javljaju različita osjećanja koja se miješaju: tužni su, ljuti, uplašeni, a nekad osjećaju olakšanje i sreću što razvod prekida svađe i grubosti. Istina je da razgovor pomaže da ljudima bude lakše i da djeca imaju pravo da pitaju roditelje o onome što se dešava u njihovom životu, a roditelji bi trebalo da odgovore na pitanja.
Razvod donosi promjene: jedan roditelj ode od kuće ili se preseli dijete s jednim roditeljem. Bude ljutnje, tuge, straha, briga, a dese se i neke dobre stvari. Neki roditelji naprave nove porodice u kojima dobiju djecu pa se poveća i broj porodica i članova porodice. Neki nastave da se svađaju i poslije razvoda, pred djecom, neki prestanu da viđaju djecu, neki prestanu da donose novac koji je potreban djetetu. Takvoj djeci je potrebna pomoć.
Tvoji roditelji su mislili da tebi bude dobro, dogovorili su se da ćeš živjeti kod mame i da ćeš često ići kod tate, o čemu ti i pišeš u svom pismu. Razvod je prekinuo njihove probleme i oni su kao roditelji nastavili da se dogovaraju oko svega što je važno za tebe. Time su pokazali da su dobri roditelji i da razvod nije pokvario odnose između njih i tebe. Oni se više ne vole kao muž i žena, ali razgovaraju i dogovaraju se lijepo kao tvoji mama i tata.
Više ne živite zajedno. Neke stvari radiš sa mamom, neke sa tatom. Iako niste svi zajedno i dalje imaš mamu i tatu i provodiš vrijeme sa njima, u čemu svi možete da uživate.
Nadam se da ti je odgovor pomogao da bolje razumiješ razvod, a o svemu ovome dobro je da ponovo razgovaraš sa roditeljima, da u tome budeš uporan i da im kažeš što te brine, šta ti nije jasno i kako se osjećaš u vezi promjena koje su se desile u vašoj porodici.
Pozdrav od Dunje,
Savjetnice Povjerljivog telefona
Pročitano: 1223 puta

NA VRH